Horor na rodilištu

Google
Imala sam stvarno besprijekornu trudnoću. Onako školsku, bez ikakvih zdravstvenih problema, radila sam do zadnjeg mjeseca, dobila sam kilograma koliko je preporučljivo, nisam imala problema sa šećerom, potrebu za mirovanjem i tako. Ona dosadna trudnoća u kojoj uživaš jer je baš takva - dosadno dobra. Živjela sam u nekakvom 'no stress' balončiću (nakon prvotnog šoka koji, mislim, svi prolaze, ali ne pričaju o njemu), pa sam tako išla i roditi. Točnije, nisam išla roditi! Ja sam se pojavila u bolnici, obavijestili su me da beba mora van, moje tijelo se pravi da se to njega ne tiče i - hitni carski. Da, bojala sam se carskog i svih njegovih rizika, ali sada kada je sve prošlo, sasvim ok mi je ta činjenica da me ništa nije boljelo. Ja sam mama koja nema pojma kako je to roditi - ne znam prepoznati trudove, ne znam koliko boli porod, ne znam disati pravilno, ne znam, pa ono, ništa. I čisto mi je ok jer sam malo - kukavica.

Ali. Zbog carskog reza na rodilištu se mora ostati dulje. 7 dana. Punih. Recimo to ovako, ne sjećam se svih detalja trudnoće, nisam sigurna kada smo dobila koliko kg i sl., ali sjećam se svakog trena provedenog u sobi na rodilištu. Svakog.

Da riješimo to odmah na početku, ja jesam intelektualni snob. Vrlo često. I svjesna sam toga, ali jako je malo toga u mojoj moći. Trudim se, ali u ponekim situacijama jednostavno nema lijeka i s godinama sam naučila da se jednostavno maknem kad mi situacija ne odgovara. Znači, često se bunim, teško se prilagođavam, grozna sam u small talku i sl. Još za vrijeme trudnoće me zgražala pomisao na tri žene u jednoj sobi. S tri bebe. Od kojih svaka plače po svom rasporedu, kaki, spava, vrišti po svom rasporedu i noćima sam znala razmišljati kako je to uopće izvedivo? Moje dijete zaspi i onda drugo vrišti i ja tu moram biti? Ne bih. Neću. Čula sam da bolnica ima jedan apartman koji se plaća i možeš  biti u njemu sam. Sa svojom kupaonicom. Kvaka 22 - ako netko drugi nije već u njemu, što je jako zahvalno za predvidjeti. I već sam se pripremala za to da ja tamo 'moram biti' (jer ja sam poprilično bitan faktor pa svi uzimaju u obzir što JA mislim, jelte), ali su me onda pokolebale druge poznanice koje su to prošle. I sve su pričale o simpatičnim prijateljstvima iz rodilišta, o ženama koje se smiju zajedno, prolaze prve probleme dojenja zajedno, međusobno si pomažu oko beba, ma idila! Nemoj ići u apartman, rekle su mi, tamo si skroz sama. Nemoj ići u apartman, ako završiš na carskom, neće ti imati tko pomoći. Nemoj ići u apartman, u sobi naučiš puno toga. Jesam li naučila? Apsolutno! Naučila sam da idući put NE IDEM RODITI ako apartman nije slobodan! Amen!

Završila sam na hitno carskom tako da je od tada pa nadalje sve bilo van moje kontrole. Apartman je bio zauzet svo vrijeme tako da se tješim da i nisam mogla izbjeći standardnu sobu. Čisto zbog boljeg pregleda situacije - meni je, objektivno, bilo fantastično na rodilištu! Od valjda 15 sestara, pola sam osobno poznavala, a pola posebnog tretmana sam imala zahvaljujući obiteljskim vezama među sestrama na drugom odjelu. A svi znaju da je kod nas bolje umrijeti nego nemati štelu u bolnici. Osim toga, u sobi s 4 kreveta je većinu vremena bila samo moja beba, druge dvije žene su imale djecu na pedijatriji, a jedan krevet je bio prazan. Sve to govori da je moglo biti PUNO gore.

Komedija je počela u startu - kada su me ostavili na svim mogućim provjerama za hitni carski, pojavio se moj nekad jako bliski frend koji stažira! Ne baš toliko blizak da mi bude na porodu. Kao, ohoooo pa nismo se vidjeli dugo, šta ti radiš ovdje? - Evo ležim tu malo prikopčana, molim te, reci mi da nećeš biti sa mnom, ali molim te, budi sa mnom jer neam pojma što se događa, strah me, sama sam, a i ti si doktor, pa ono, štela i te spike. U takvom romantičnom okružju otpratio me na carski. I ostao tamo. Sreća pa sam bila pod punom anastezijom pa nisam bila svjesna ničega. Ta prva 24 sata nakon operacije su strašna jer si van sebe, operacija je stvarno teška, ali najgori segment koji me stvarno pogodio bila je činjenica da nemam bebu. Jer se nakon operacije nisi u stanju ni ustat, dijete ide u dječju sobu. To iskustvo bilo mi je najteže, najbolnije, a nekako apstraktno - jer nemaš više stomaka, a nema bebe, i tu si sam i ostavljen. Ali hvala bogu na dobroj staroj hrvatskoj šteli pa su mi je ipak donijeli da je barem vidim dva puta. Zabava se nastavila tako što nas je u toj 'šok sobi' 5 provelo noć. Reći ću samo da jedino ja spavala nisam jer - hrkanje, kašljanje, pljuvanje, prdenje i sl. (rekla sam da sam snob, ajd bok).

Ujutro su me prebacili u sobu i oporavak je krenuo. Dok sam ranije razmišljala o sobi, stalno sam mislila da su to 'samo 3 dana' tako da ako je i najgore, brzo će proći. Pametna kakva jesam, nisam ni uzela u obzir da ću tu biti duže. Jer nema šanse, ajdbok. Za sve koji (još) ovo nisu prošli, moram reći da je ovo uistinu najstresniji period u mom životu (a stresa sam prošla), nekako si najranjiviji, najizgubljeniji, sve te vrijeđa, smeta, boli, a imaš osjećaj da ne znaš ništa i da si najjadniji. Čula sam da se tamo stvarno žene najviše isplaču i mislim da je to istina - nisam suzu pustila od izlaska, a tamo sam se naplakala kao kišna godina. Ali idemo po redu. Bebu, koju sam jedva dočekala, mi je donijela mama od bivšeg dečka. Da. Baš tako. Uz neizostavni 'pa jedva sam te prepoznala!!' i onda tepanje maloj sa 'slatkice, ti si mogla biti moja, a to ni ne znaš'. Mislim da mi nikad u životu nije bilo neugodnije. Ali žena je ispala najbolja osoba na planetu. Pomogla mi je sumanuto puno, uzimala bebu da se naspavam, pomagala s oblozima, upaljenim dojkama (o toj sreći drugom zgodom, PTSP mi se polako pali). Ostatak vremena sam provela blejeći zaljubljeno u svoju bebu, a kad ona nije bila tu sam naizmjenično plakala, tuširala se, istiskivala mlijeko, plakala, hodala golih sisa, plakala, plakala i spavala. I plakala.

U sobi nije bilo drugih beba, samo mame. Mame koje su bile drage i dobre, prvi dan. Jedna je bila vjerski fanatik, jedna samo onako neugledna, neobrazovana i ništ posebno. Moj dida ima izraz za takve - k'o kuvana hrenovka. E baš takva. One su posjećivale svoju djecu na pedijatriji, a u sobama su već bile dugo tako da je njima ovo bio maturalac (ne po sreći i tulumu već po načinu života u sobi) - ja na krevetu jedva sjedim, bole me šavovi od operacije, nemam pojma šta radim s bebom, pokušavam ju uspavat i namjestit, a gospođi X zvoni mobitel, ona priča onim ženstvenim 'trebam se derat toliko da me fizički čuju tamo oko Kopanice', gospođa Y vani čips iz šuškave vrećice. Gospođa X izađe iz sobe, gospođi Y dođe 'frendica', gospođa X se vrati sa smrdljivim hamburgerom, gospođa Y otvori prozor širom (siječanj je i mala beba je u sobi) i tako stalno. Stalno. Stalno. Tri dana sam šutila, četvrti sam poludjela. Sve što ću reći je da mi je poslije bilo malo bed posuđivati fen od jedne od njih.

Razgovori kojih sam se naslušala su mi najviše pilili mozak. Bila je hrpa onih 'svekrva mi dala ovu knjigu da pročitam, a kažem ja njoj, štać mi to, ne volim ti ja takve. Kaže ona meni, a kake voliš, reko onaj roman iz Glorije mi je baš dobar i tako. Nisam ti ja baš za knjige. Al eo dosadno mi pa ću probat, nemam više novina.' Ne karikiram. Saznala sam sve o crkvenom rasporedu, životu zbora i župe xy, saznala sam da se muža zove da dijete kod kuće nipošto ne smije van jer je hladno i prehladit će (taj dan je bilo natprosječno toplo), znam da u selu xyz nema za kupit novina od kad se zatvorila trgovina i sad je najbliža 20km udaljena. Moj osobni favorit je bila gospođa Z iz sobe do koja je često dolazila u posjet frendicama. Majka troje djece, fina gospođa, redovno ide u crkvu, djeca su joj uvijek uredna, fino počešljana i to. Njih tri pričaju u sobi (ja glumim biljku kao i obično kad beba nije sa mnom) i sprdaju se na račun 'učiteljice' iz te druge sobe. Po njihovom sudu se pravi fina, sva je nevina i nikakva, zaključak je jasan - ona je njima kao kuhana hrenovka, snob, dama, nikakva žena i nema pojma o životu. Kako su to zaključile? Nakon poroda je žena spomenula kako joj je klizma bila najgora stvar u životu (hvala ti bože što sam i to preskočila), a gospođa Z, uzorna majka kaže njoj 'ajde, brate, kao da GA nikad nisi primila straga!' Žena je valjda ostala šokirana i konstatirala da nije, da joj je to obojno, na što je gospođa Z zaključila da 'ah! k'o da je meni lijepo ad mi ga muž meće, ali štaš, otrpiš malo i prođe!' Ostala sam bez teksta. Nikad u životu nisam bila toliko šokirana! Nikad! I stalno mi je kroz glavu prolazilo kako ja stvarno jesam mali razmaženi snob - tu mislim da sam opaka jer nekad opsujem i imam, kao, tri strašne tetovaže, ali ja ustvari pojma nemam kako ljudi žive. Bila sam kao Marija Antoaneta među 'thug life' rajom. Majkemi.

A onda je šesti dan došla mlada mama, nekih 19 godina, rodila prirodnim putem. Meni je bila odbojna, nisam znala zbog čega, ali sam vidjela da ona gleda u mene onim 'mi se kužimo' pogledom. Čak mi je malo bilo žao i krenula sam se prekoravat jer sam krava, ali to je trajalo samo prvih 6 minuta. Donijeli su joj dijete, a ona je četiri sekunde poslije uzela mobitel u ruke - zvala striku, pa ujka, pa mamu, pa je nju zvala tetka pa muž, pa brat pa frendice, a nakon toga je slijedilo dopisivanje. Cijelo vrijeme. Sestro, rodila si prije sat vremena i sad ti je tu tvoje dijete, mali stvor koji je živio u tebi 9 mj, pa daj ga POGLEDAJ malo! Nije znala ništa i nije ju zanimalo. Mali je plakao kraj nje, ona ga je gledala. Ustvari, najčudniji trenutak mi se dogodio dok sam po sobi nosala Moranu, njihala ju i nešto joj, kao pričala. U tom trenu sam slučajno uhvatila njen razdragani pogled. Prema nama. Ona je sjedila na krevetu s mobitelom u ruci i razdragano gledala mene i moje dijete, a njeno leži kraj nje. Cijelu noć je mali plakao, ona je spavala. Gospođa X i gospođa Y su već sjedile na krevetu i pogledavale se nemoćno, ona ništa. Ja sam na kraju u jednom trenu poludjela i gurnila ju nogom, onako snažno, da je trznem. Budi se uz 'šta je bilo?', a nas tri je gledamo i ne vjerujemo. Zaključila je da malo plače, a šta ona sad da radi. Ipak, bila mi je najdraža kada je ujutro došla sestra uzeti podatke za matični ured. Trebalo joj je neko vrijeme da se sjeti datuma vjenčanja (3 mjeseca prije, naravno), a onda - show. Nije znala datum rođenja svog muža!! Sestra - 'mužev datum rođenje?', ona - 'joj, ne znam', sestra - 'pa dajte se sjetite, ajde, pričekat ću', ona - 'ma ne znam, moram ga nazvat', sestra - 'ma nemojte ga sad zvat u 6 ujutro, sjetite se, koji mjesec...', ona - 'ma ne znam, nisam ni znala, mislim da je '81., ali nisam sigurna.'

Kada je osvanuo sedmi dan, spakirala sam se brzinom svjetlosti, nazvala mamu, muža i čekala. I u jutarnjoj viziti skužim da mi raste temperatura. Pomislila sam samo 'e nećeš razbojniče' i stresla toplomjer. Ponovno pod ruku i izvadila ga kad sam ja smatrala da treba živa stat. Eto, i ja sam gengsta! Bilo mi je tako smiješno na zadnjem pregledu kada je dr. B razgovarao sa mnom o tetovažama, eto ima i on, koja je moja struka i blabla, došli smo nekako do teme njegovog posla i rodilišta. Rezignirano se nasmijao i rekao 'mene prijatelji ne shvaćaju ozbiljno kada kažem da trebaju imati što više djece, a ja ovdje gledam profil rodilja i vidim koliko opada postotak obrazovanih majki i planiranih trudnoća.' Bilo mi ga malo žao. Ali ustvari me bolila briga jer sam samo htjela otići. Sada. Odmah.

Bilo je tu još svega i svačega, sestara koje ti po noći ne daju da ih zoveš jer one spavaju, bilo je doktora kojih se svi boje pa ništa ne pitaju, bilo je svakakvih posjeta, puno krvarenja, šavova, lijekova i malih malih beba. Bilo je golih sisa, puno plakanja, neugodnih vizita sa skinutim gaćama pred svima. Preživjela sam, kao što prežive i sve žene. Moje šaroliko iskustvo mi je prvenstveno toliko teško palo jer sam a) snob i b) vidjela ovdje da neke stvari ipak doživljavam drugačije. Meni je ovaj boravak bio najranjivije i najemotivnije razdoblje u životu i konstantno sam se osjećala nekako izloženo - previše stvari koje smatram jako osobnima, ovdje su na silu morale biti javne. I naučila sam da bez apartmana nema bebe. Ne zanima me. (Vjerujem da ironija ovo doživljava kao 'challenge accepted!' i sad ću drugu trudnoću provest sa 7 žena i beba u sobi, 24 dana). Jer dok su mi poznanice govorile zašto je dobro biti u sobi, nitko mi nije rekao da u apartmanu možeš imati posjete stalno. Da ti tuđi mobitel ne može zvoniti po noći. Da su sestre na rodilištu najdivnija bića na planeti (osim one jedne kuje, you know who you are, bitch!) i da će ti pomoći u svemu samo ako pitaš! Jer to je bila osnovna razlika - sve ove žene u sobi nisu nikada ništa pitale. Kada ode doktor, međusobno su se pogledavale i nagađale što to uistinu znači. Nitko ti ne pomogne u dojenju, kažu one - bila sam prisutna u dvije situacije kada sestra PITA znate li dojiti, treba li vam pomoć? - Znam, znam. - Ako se predomislite, zovite! - Ne treba, znam, znam. Nije znala.

Ponavljam, ja sam snob i svjesna sam toga. Ne bježim od toga i ovdje se čak ni ne stavljam u poziciju 'bolje' od ostalih. Ali drugačija sam bila i drugačije sam to doživjela. I ovaj tekst prevenstveno pišem jer sada imam puno prijateljica koje su trudne ili to planiraju biti i želim im prenijeti svoje iskustvo samo kako bi im dala podršku u odlučivanju same za sebe. Ako je većini dobro, ne znači da će biti i tebi. Ako u startu osjećaš nelagodu, nemoj se povući i prikloniti masi da ne ispadneš razmažena. Briga te.

Sjećam se, prije odlaska u bolnicu, svi su govorili 'ma šta će ti apartman, u sobi je super!'. Kada smo ostale same, mama mi je rekla 'Majo, nemoj ovo shvatiti pogrešno, ali ja mislim da ti nisi za sobu.' Mislim da sam se, ja, Marija Antoaneta, čak malo uvrijedila. Misusovo, koja glupača! ;)

Labels: , , , , , , , , ,