Kako dobiti posao

Google
Morat ću vas razočarati, ovo nije post sa čarobnom formulom o dobivanju posla iz snova. Ni bilo kakvog posla, da se razumijemo. Ovo je post o tome što sam ja sve čula i kojim su me sve dobronamjernim savjetima obasuli svi u ove zadnje četiri godine od završetka faxa. Kad kažem 'svi' uistinu mislim na sve i svakog - od onih meni najbližih do tete iz ulice koja ne zna točno kako se zovem, ali čula je da sam 'jaaaaadna, završ'la vakultet, a pos'o nemaš, sirotice'. Ne šalim se. Tako ljudi razgovaraju sa mnom. Najozbiljnije.

Dok sam završavala taj velebni fakultet, bila sam svjesna toga da će trebati vremena dok se snađem. Vrlo dobro sam znala da mi posao neće pasti s neba i da ću morati zapet jer kad nemaš vezu, a ni pare, kod nas to ne ide baš glatko. Pripremila sam se i na segment mog života koji se zove 'toliki si baksuz da ti se drugi baksuzi smiju'. Jer po nekakvoj statistici moram i ja nekad dobit nekakav posao. Valjda. I tako sam ja sa svojom ludom srećom obilazila sve što se obići da, i molila divne ljude da me uzmu za pripravnika (onih 1600kn). Svi od reda su me čudno gledali jer je to tek krenulo i nisu imali pojma o čemu pričam. Drugi puta sam ponijela dokumentaciju pa su me obavijestili da 'njihovim profesorima ne treba pomoć, stignu sami.' Onda kad je pripravništvo napokon zaživjelo u našem malom informiranom Brodu, e onda sam imala nekoliko mjeseci staža pa ne ispunjavam uvjete. Neočekivan obrat - u međuvremenu su uvjeti promijenjeni i sad imam pravo ipak se javiti na natječaj za pripravnika. Kad se zakon promijenio, ja sam baš odlazila na porodiljni. ALI TO NIJE SVE!! U međuvremenu sam profulala javiti se na biro (ovo je u potpunosti moja krivnja, priznajem) tako da nemam pravo ni na što. Ponovno ću ostvariti pravo krajem rujna. Znate kad se objavljuju natječaji za pripravnike i radnike u školi? Krajem kolovoza. Toliko o baksuzu.


Ali nije to ono što me živcira. Na ovaj segment sam u potpunosti oguglala i smiješno mi je. Mali optimist u meni je siguran da će nekad nešto biti. Valjda. Mali pesimist kaže 'Boooooli me briga, neću nikad ni radit, eto vam sada, mrš!' Onaj dio koji mi redovno masira živce je ta divna stara hrvatska navika u kojoj svi sve znaju i sad će ti svi pomoći. Ali ne baš da će ti stvarno pomoći, samo će ti udijeliti koji dobronamjerni savjet u kojem će ti na lijep način reći da si glupa jer drugi su to riješili bez problema. Jer ONI znaju kako se to radi. Prvi zna moj dida, zna on kako se posao traži i dobiva, nije da je on zadnji put posao tražio 1963. i to, u ono doba, sa diplomom strojarstva. U zlatno doba Đure Đakovića. Ili baka koja će mi fino pojasnit da se trebam odseliti odmah sada odmah, ne obazirat se na stan, primanja i sl. Zna ona kako je to, nije da su stan dobili. A onda s drugim djetetom su ih preselili u veći stan. Zna i susjeda Ivka koja je čula da je od njene kume mali oženio onu Katinu sestričnu, e ona ti je bila na kavi kod Snježe i rekla joj je da će se sad zapošljavat u  županiji. Pa zašto ne odeš tamo? Osim toga, dobivala sam i poruke od bliže rodbine da se na birou traži učitelj razredne nastave pa nek se javim. Ja sam profesor hrvatskog jezika, da napomenem. 

I opet, neću biti krava do kraja, jasno mi je da je u većini slučajeva ljudima samo žao i žele ti pomoći. Ali ima nešto u tom 'našem' stavu (ili mom ponosu?) što me odmah ubode u uho jer se svi do jednoga postavljaju kao spasitelji koji se obraćaju maloumnom djetetu. I to me ljuti samo zbog toga što, ako nešto nisam, nisam sjedila kod kuće pred tv-om i čekala da mi posao padne s neba. Sve što sam mogla, pokušala sam. Da, i to što ste mi upravo sad htjeli predložiti.

Činjenica o kojoj mnogi ne govore, a mislim da bi trebali, je apatija u koju zapadnu ovi 'slučajevi' kao ja. Nije problem što mi je pristup svemu otežan, nikom život nije lak, da se razumijemo. Problem je u tome što ako vas se odbija sustavno i bez ikakvog kriterija, razvija se apatija, a zatim i prkos. Četiri godine nakon završetka faksa, mogu otvoreno i bez zadrške reći - meni više apsolutno nije stalo. Nije mi stalo do toga što Katarina dobiva posao u poglavarstvu jer joj mama radi na visokoj poziciji i testove je vidjela prije testiranja, nije mi stalo do toga što Monika ima mamu u školi pa će imati prednost pri dobivanju pripravništva, nije mi stalo do toga što je Josipov tata u stranci pa radi na tv-u iako nikad nije završio ni prve tri godine faxa, a ni pismen nije baš previše. Brine me što uz tu apatiju raste prkos prema tom gradu i toj zemlji koji konstantno dozvoljavaju ovakav tretman nas koji nismo odabrani. Jer ja ne tražim ništa za što nisam školovana i na što ne polažem pravo. I nikada se nisam bunila kada je netko s jednakim kvalifikacijama dobio posao, a ja ne. Ali problem se samo povećava kada Katine snaje sestra određuje meni život, a Katine snaje sestra ima posao jer ima razgranate vanbračne kontakte. A s takvima niti ne želim raditi, da se razumijemo. 

I to je moje nekakvo osobno, potpuno subjektivno viđenje problema same države, Broda pogotovo. Nije problem što su ljudi zaposleni preko veze, problem je što su zaposleni nekompetenti ljudi koji loše obavljaju svoj posao, a kao posljedicu zapošljavaju samo one još manje sposobne od njih samih - kako ih ne bi ugrozili. I zato je sve ovakvo kakvo je. I zato se nadam da ću ipak s vremenom pobjeći negdje na englesko govorno područje. Irsku, recimo.

Evo, upravo me zvala baka da mi kaže da je pričala s Brankom. Njena sestra ima sina u Njemačkoj i njegova žena kaže da se tamo traži puno profesora hrvatskog jezika. Rekla sam joj po 74. put da ne znam pričat njemački. Kaže baka 'a missovo sveto, pa predavat ćeš na hrvatskom!' Što reći?

Misusovo sveto i Njemačka!

Pusabok!

p.s. - sva imena su izmišljena i primjeri su karikirani, da ne bi bilo :)
         i bilo je jako puno ljudi koji su mi se iskreno trudili pomoći, i njima hvala


Labels: , , , , , , , ,