Ono si što čitaš?

We Heart It
Kaže ona meni "Ja ti isto ful volim čitat. Onak, 50 nijansi sive mi je bila, ono, najbrutalnija knjiga ikad!" A što si, srećo, čitala prije toga? "Pa ono, Paula Coelha volim skroz." Super. Baš mi je drago zbog tebe. 'Ajmo više ne pričat o književnosti, molim te, molim te, ajd ne.

Imala sam osjećaj da je jedan period čitanje kao razbibriga, hobi ili bilo što treće stvarno bilo na izumiranju. Ali na svu sreću, pojavili su se hipsteri, lajfstajl blogerice i 50 nijansi sive i stvari su se malo pokrenule. Valjda kad moraš nosat knjižurinu sa sobom gdje god ideš kako bi ju mogla pofotkat kraj šalice kave i nečeg neidentificiranog dlakavog u pozadini, ponekad to čudo i prelistaš. Pročitaš ponešto. Što je ok. Lijepo je da ljudi čitaju. Puno ljepše nego romantične situacije kad pričam s frendom kojeg znam cijeli život, a on mi mrtav hladan kaže da je jedina knjiga koju je ikad pročitao Pale sam na svijetu. Rekoh, onaj Pale sam na svijetu koji je prva lektira u osnovnoj školi? Da, točno taj. Ili manje romantična situacija u kojoj mi se učenica drugog razreda četverogodišnje srednje škole sama pohvali kako joj još nikad u životu nije bilo toliko dosadno da uzme i pročita nešto. Na satu hrvatskog jezika. Tako da u usporedbi s tim biserima, svatko tko čita bilo što - veliki je Hrvat, katolik i ići će u raj. 

Ali.

Ali s vremena na vrijeme, prvenstveno zahvaljujući svemogućem facebooku, vidim što i kako tko čita. I koliko misle da su prepametni jer su pročitali jedan šund ljubić. I gledam statuse polupismenih mladih majki u kojima veličaju svoje književno znanje radeći minimalno 3 pravopisne greške po rečenici. Jer 50 nijansi je najbolja knjiga koji je ona ikad pročitala. Je, sestro, kad si osim toga pročitala možda jos jednu i pol u osnovnoj školi.

Nemoj to radit. Nemoj mi dolazit sa stavom da si pročitala 50 nijansi sive i sad znaš sve o književnosti i moćnim ženskim likovima u njoj. Nemoj mi pričati o bogatstvu koje ti je prenio svemogući Paulo Coelho u svojim zamaskiranim self-help knjigama za moju baku i njenu ekipu. Nemoj, ali nikada mi nemoj reći da Drakulu čitala nisi, ali Sumrak saga je tu negdje, samo puno emotivnija. Nemoj to raditi sebi, a ni meni, jer jednom ću donijeti tog Drakulu i udarit te s njim po sred tih nacrtanih obrva. I boljet će te jer Drakula ima nekih 400 stranica i tvrdo je uvezan.

Književnost je jako slična filmu, postoji mnogo žanrova, podvrsta, šunda, kultnih djela i klasike. I nije sve za svakoga. Ne mora svatko pročitati Anu Karenjinu i obožavat ju. Ne mora nitko pročitati Kiklopa kako bi bio pametan i načitan. I apsolutno podržavam pravo svake osobe da čita sve i svašta kada mu to odgovara - ja prva čitam malo ruske klasike, pa Jo Nesboa, a onda malo publicistike. Onaj dio koji mene konstantno bode je taj segment našeg mentaliteta u kojem JA ČITAM knjigu i samim time JA ZNAM sve o toj knjizi, o književnosti općenito, a baš zato što, eto, JA čitam tu knjigu, ta knjiga je automatizmom NAJBOLJA. Ikad. Jer valjd ja znam!

I za to kratko vrijeme što sam radila u školi, uvijek me je patio odgovor na pitanje - zašto čitati? I svaki odgovor je bio malo prepotentan jer je uključivao neku vrstu snobizma. Jer te knjige čine pametnijim. Uzdižu te iz mase. Otvaraju ti svjetove koji bi ti inače ostali zatvoreni. Proširuju ti rječnik. I opću kulturu. I zato treba imati filter, odlučiti koje knjige čitati.

Knjiga Nives Celzius, na primjer, ne radi ništa od navedenog. Ali je dobitnica Kiklopa. I samim time je vrijedna i zaslužuje posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Zato sam primjerak iste i poklonila svom najdražem profesoru književnosti nakon što sam diplomirala. Rekla sam mu da kao fakultetski profesor treba biti upoznat s radom svih dobitnika ove prestižne nagrade. I dok ovo pišem ramišljam kakav snob sam i sama - pa u Hrvatskoj se cijeni uistinu svaka književnost! Nives je dokaz. Tako da, zanemarite moje trabunjanje, samo se vi vratite čitanju romana iz sredine Glorije. Samo ga nemojte meni prepričavati. Pliz. Nemojte.

Pusabok!

Labels: , , , ,