Odakle si, takav si

We Heart It
Svi si mi volimo umišljati da smo super, da smo odlični. Ako nismo nužno najbolji, onda bolji od većine. Jedinstveni. Unikatni. Volimo misliti da smo predodređeni za nešto veliko, a u slučaju da to nešto ne dostignemo, onda nas je sudba kleta u tome zaustavila. Nikako mi sami. I koliko god možda neuspješni i prosječni bili, uvijek nađemo nekog koga ćemo gledati svisoka. Onu malu koja se udala samo da bi se maknula iz kuće, onu debelu koja nije završila faks pa ju je tata zaposlio preko veze, onu vitku plavušu s idealnom kilažom i bankovnik računom koju muž vara. Jer mi smo bolji i samim time znamo - bolje.

Tako si i ja volim tepati. Samo da odem iz ove pripizdine i svakodnevno ću hodati sretna po sivom irskom vremenu u debelom pletivu i Hunter gumenim čizmamam dok mi vjetar mrsi kosu. Popodneva ću provoditi uz instagramski fotogeničnu šalicu kave i najnoviji Vogue dok melankolično gledam kroz prozor u daljinu. Jer čim se maknem iz učmale sredine, postat ću deseterostruko sposobnija, talentiranija, neću se bojati neuspjeha i svijet će biti pod mojim nogama. Ne samo to! Nikada neću morati prati suđe, wc će magično biti besprijekorno čist, ručak će se skuhati sam, a i dijete će mi biti dobro odgojeno samo od sebe. Takve sitnice i sve ostalo što ulazi u znanstvenu fantastiku. I koliko god smatram da sam idiot što maštam, s druge strane sam svjesna toga da ću teško riskirati sve kako bih pokušala nešto novo ako budućnost barem malo ne idealiziram. Jer ja sam, naravno, bolja od ovoga ovdje i moram se maknuti da si to pokažem. I dok ja tako razmišljam, otvorim viber i uočim svoju zadnju poruku. Gdje se smijem na neki dobronamjerni trač. Ja, koja mrzim da me se osuđuje, da mi se ljudi petljaju u život i da mi se stavljaju rečenice u usta. Ja koja smatram da svatko ima pravo na svoj život i nitko nema pravo na petljanje jer ne zna što je kome u glavi i gjde je tko bio '91.! I ne samo to, sve ono što zamjeram ljudima, ja radim na ovaj ili onaj način. A sigurna sam da nije bilo tako! Ne cijelo vrijeme!

Jer nekad sam čitala četiri knjige mjesečno, zanimala me kultura, tv sam palila samo kako bih slušala glazbu (dok je mtv bio glazbena televizija, a komp se palio da crtaš u paintu). Naravno, i tada nisam bila grofica koja hoda u satenskim cipelicama, ali nisu me zanimali tuđi životi. Uspjevala sam se baviti sobom, svojim hobijima i nisam se uplitala u razgovore koji me se ne tiču. Sada mogu bez imalo pretvaranja reći da znam intimne detalje mnogih brakova koji me se izravno ne tiču. Znam poneka stanja na računu koja ne odgovaraju stilu odjevanja dotičnih vlasnica. Znam tko je prošetao korzom u prekratkoj suknji i tko svom djetetu piše hvalospjeve na internetu, a u stvarnosti ga ne podnosi. Znam to, iako se ne mogu sjetiti kada sam to točno odlučila znati. Imam potrebu okriviti društvo, malograđanštinu i novinarsko žutilo. Valjda kad nam je postalo normalno raspravljati o Severininom krevetu, ostala je tanka granica za prijeć u Marijin/Silvijin/Kristinin krevet. Jer nisam se promijenila samo ja, promijenili su se i ljudi oko mene. Big Brother se gleda više nego ekranizacija Ane Karenjine i to je čista istina. A ja - ja sam se prepustila. Jer lakše se upustiti u teme koje su već načete i ljudima zanimljive. Teško je pričati o bitku života, ako sugovornika to ne zanima.

Sve to ne bi bilo ovako uobičajeno da nema tog posljednjeg voajerskog tona - uživamo u tome. Jer virkanje u tuđu ključanicu ubija dosadu, začini svaku kavicu, a i naši mali jadni životi nam se i ne čine tako loši. Pa što ako sam se jutros svađala s mužem oko smještaja koji još uvijek nije rezervirao, kad ti onaj od one prošli tjedan uopće nije došao kući. A vidjeli su ga s nekom noć prije. I tako u krug. Moje rublje je prljavo, ali Marino je još prljavije pa ako skrenem pažnju na njeno, moje neće nitko primijetiti. Oduvijek je bilo lakše ići niz dlaku nego se boriti protiv struje.

I tako sam bolno spoznala da se sama sebe pomalo stidim. Volim misliti da sam iznad toga. Volim misliti da sam inteligentna, informirana i načitana. Volim se upustiti u kvalitetnu raspravu koja se tiče književnosti, politike, društvenih događanja i tehnološkog napretka. Kad nešto ne znam, volim to istražiti i saznati. Putujem. Čitam. Liberalna sam i otvorena. I jako ne volim malograđanštinu. I to me čini najvećom malograđankom od kada je svijeta i vijeka. Jer ću sjest, skuhat finu kavu, poslikat ju za instagram i onda reći svojoj frendici 'e, a jesi čula, molim te, šta je bilo s...'. I uživat ću u svakom trenu. Kasnije ću si reći da to nije bio trač već samo razmjena informacija. Nisam bila zlobna, samo iskrena. Baš kao što su tako iskreni i samo razmjenjuju informacije svi oni koji raspravljaju o meni na svojoj kavici.

I dalje stojim kod toga da treba raditi na sebi, treba željeti više. Samo je jedan život i treba ga proživjeti onako kako se nama sviđa. Netko na Islandu s dekicom kraj vatre, netko u Sokolu u najskupljoj kratkoj Sherri Hill haljini. I svaki put kad vas netko osudi zbog toga, ili se nedajbože podsmjehne, sjetite se da to iz njega progovara malograđanština, taština i čista obična ljudska zavist. Jer ne sjećam se da sam ikad sočno prepričavala trač o nekome tko u mojoj glavi nije bio iznad mene.

A kako i dalje želim biti najbolja verzija sebe i učinit ću sve da čitam taj prokleti Vogue uz fotogeničnu šalicu kave negdje na sjeveru, sada svečano idem prestati scrollati po fejsu i nastavljam čitati Fridu Slavenke Drakulić. Jer sam nakon sto godina napokon opet otišla u knjižnicu. A te zlobne misli koje me pecnu dok lutam bespućima instagrama ću pripisati balkanskim korjenima i pokušat ću ih zadržati za sebe. Pokušati, kažem. Misusovo, nisam ni ja svemoguća! ;)


Labels: , , , , , , , , , , , , , , ,