Posao iz snova je pakao

Google
Cijeli život sam nekako znala da ću biti profesorica. Ne nužno da sam razmišljala o tome noćima ili da sam vagala imam li više predispozicija za taj ili neki drugi posao. Jednostavno je to bilo nešto moje. Nešto za što znam da mi leži. Nešto u čemu sam dobra i što mi dolazi prirodno. Bit ću profesorica i to hrvatskog. Jedino zanimanje koje me uistinu privlačilo. Jedina struka koja mi se činila bliskom. Naravno, imala sam periode traženja - sa tri godine sam htjela biti teta koja prodaje sir i kajmak, oko petog rođendana sam razmišljala o karijeri mesara, vještica sam htjela biti nekoliko puta godišnje, a početkom osnovne škole sam si složila mali oltar u sobi i pripremala se za život redovnice. Raspelo dimenzija 50x30 cm odmah pored postera Pocahontas. Axl Rose na suprotnom zidu dobronamjerno je gledao na moj sveti kutić. Majkemi. Nakon toga, došla je faza profesorice. I to je to. Nisam dalje morala tražiti jer je to bilo to. To sam bila ja.

I kao svako dobro dijete obavila sam sve po redu i rasporedu - prošla s pet, upisala gimnaziju, imala dobre ocjene, čitala, čitala, čitala, položila maturu, upisala faks, odradila sve seminare, prakse, položila ispite i diplomirala. I postala profesorica hrvatskog jezika. Puna elana krenula sam u nove radne pobjede. Za početak, vratila sam se u Brod jer, kao, manja sredina, više ljudi znam, veća je šansa da ću negdje dobiti nekakav posao. Dovoljno mi je splasnuo radni elan već kad sam biciklom na +35 krajem kolovoza po redu obilazila svaku školu u gradu i ostavljala otvorenu molbu. Kod treće već više nisam znala jesam li više mokra od bicikla, vrućine ili muke što moram pokucati novom ravnatelju na vrata. Ono, ja sva nadobudna, meljem kako sam ja sve što su čekali, on, službeno ljubazan, brže me prati van nego što mi je trebalo da uđem. Ja znam da od toga ništa. On zna da ja znam da od toga ništa. Ali dobro, nada umire posljednja, možda ipak... Iako, već mi se trebala upaliti lampica kod toga da sam se pri svakom susretu osjećala kao učenik koji ide kod ravnatelja. Nisam ja to pokazivala, znam navući autoritativnu i profesionalnu pokerašku facu. Ali u svojoj glavi, ja sam uvijek pripadala više učenicima nego profesorima.

Nada me nije prevarila, pomalo sam stjecala nekakvo radno iskustvo. Tri mjeseca, pa dva, pa pet. Upoznala krasne učenike. Upoznala krkane kakve svijet nije vidio. Upoznala djecu kojima treba profesor i prijatelj. Upoznala djecu kojima treba koja šamarčina i knjiga bontona. Svi su bili zanimljivi i nezaboravni. I stvarno, iznenadila sam samu sebe koliko me zabavljao dolazak u učionicu kod svakog od njih  - negdje je to bio odmor za dušu, negdje profesionalni vrhunac, negdje boksački meč gdje ulazim sa 'bring it on bitch' stavom. I taj dio mi je sjeo. Oko toga se nisam ni dvoumila.

Ali kako je vrijeme prolazilo, morala sam si priznati jednu, za mene, stravičnu činjenicu - taj posao nije za mene. Nije to ne znam kakva tragedija, propast svjetova i sl. Ali za mene, to je bio udarac u zid nakon kojeg nema dalje! Nikad nisam ni razmišljala što bih drugo radila, što znači da nemam rezervni plan! Nema sigurnosne mreže. Lupila sam glavom o zid i ostala ležati na podu misleći 'glupačo! Kako to nisi vidjela do sada?!' A stvarno nisam!

Nekako, kako je prolazilo vrijeme, moj boravak u zbornici postajao mi je sve teži. Valjda u glavi ja sebi nisam bila isto što i ostali profesori. Opterećivao me boravak u zbornici. Nisam mogla po noći spavati zbog tereta državne mature i učim li učenike dovoljno dobro. Što ako sam nešto propustila? Što ako oni ne nauče? Pravilnik je za mene previše krut, godišnji plan i program nemaju veze s mozgom. Tjedne gubim na tumačenje hrvatske renesansne književnosti koja ni mene ne zanima, a djeca u školi mi u zadaćnicu pišu 'ćovijek' i 'neznam kako će mo krečiti kuču'. Sve što sam radila za mene nije imalo nikakvog smisla i što sam to duže radila, imalo je manje. Ja sam htjela biti profesor književnosti i u mojoj naivnoj glavi sam uvijek imala predodžbu, valjda, Rory Gilmore i njene sate književnosti na faksu. Ne ovo. Za mene se književnost mora voljeti, upoznavati, a zatim raspravljati o njoj. Ovo što trebam raditi u školi - ja ne znam šta je to.

A to je sve bez onog dijela u kojem se od mene očekivalo da odgajam tuđu djecu. Čak ne ni djecu već adolescente. Sa konkretnim problemima i strašnim obiteljskim situacijama. U jednom razredu sam imala učenika sa posebnim potrebama, a išao je po normalnom programu. U jednom razredu sam imala tri djevojke iz popravnog doma. U jednom razredu sam imala dečka iz zlostavljane obitelji koji je sjedio u zadnjoj klupi s kapuljačom na glavi i čitao knjigu. U jednom sam imala četiri (!!!) 15-godišnjakinje s policijskim dosjeom. Ovdje uopće ne ulazim u raspravu o tatinim sinovima koji bi 2 jer postoje, to je najmanji problem i s takvima znam izaći na kraj. Ja govorim o problemima koji su toliko veliki i teški da ih škole - ignoriraju. Imaju premalo ovlasti i onda se ne petljaju. Pravilnici su pisani tako da ćemo si svi napraviti samo medvjeđu uslugu. I ja sam se osjećala prevarenom - nikada me NITKO na faksu nije pripremio na takvo nešto! Ne pripremio, nitko ništa nije SPOMENUO!! Jer se, valjda, o tome ne priča. Kad naiđeš na problem, snađi se druže.

A to nije za mene. To nisam ja. Ja to ne mogu. Da, idealna sam za zamjene od nekoliko mjeseci gdje ne stignem razviti ništa više od površnog odnosa i onda idem kući odmorit od zamjene. I znam da se na većini poslova ljudi nalaze u improviziranim i neplaniranim situacijama i kako dobro se nose s njima pokazuje koliko su sposobni i uspješni. Ali ja sam se ovdje osjećala kao da se igram nečijim životima. A kada se pojavi pravi problem - moram se praviti da ga ne vidim. A ja to ne mogu. Ne želim. U jednoj situaciji mi je otvoreno rečeno da nikada ne smijem prijaviti nasilje nad djetetom kao službena osoba jer se onda škola mora baviti prekomjernom papirologijom. Pozdravljaju taj istup, ali preporučuju anonimno dojavljivanje. I nije škola kriva - krivi su zakoni i praksa u državi. A ja ne želim biti jedna od onih ljudi koji se istroše do 35. popravljajući tuđe živote, a na kraju budu krivi za sve. Ne želim biti ni jedna od onih fino skockanih gospođa profesorica koje ne mare za svoje učenike koliko je crno pod noktom. I zato ovaj posao nije ono što sam ja mislila da je. Što znači da ja nisam ono što sam mislila da želim biti.

I čini mi se da je za mene to u redu. Pronaći ću nešto drugo, naučiti nešto novo. Truditi se i pronaći nešto što me usrećuje. Možda ću prodavat kokice u kinu i biti prezadovoljna. Ali da, zamislite šok i nevjericu na licu prosječnog građanina naše male Hrvatske kad kažem da sam profesor i da me ne dira što ne radim u struci. Krenuvši od moje bake koja to stalno ignorira i preporuča mi 'ljude koje zna' koji će mi 'garant srediti nešto'. Dobronamjerna je, ali nema pojma. Naši ljudi pogotovo ne mogu prihvatiti tu najveću tragediju od svih - A mogla si raditi u državnoj firmi! Do penzije! Sve je to vrlo lijepo, ali meni nezamislivo. Nekako sam ipak zagovaratelj onog 'bolje sretna čistačica nego nesretna profesorica/odvjetnica/doktorica/umetni zanimanje po želji'. Uostalom, još se stignem vratiti svojoj prvoj ljubavi i otvoriti mesnicu. Ili si opet složit mali oltarčić u sobi, navodno to sad dobro prolazi! ;)


Labels: , , , , , , ,