Balkanac u Europi


Google
Kažu da djevojka može otići iz sela, a selo iz djevojke ne može. Evo, naprimjer, vid' Severinu! Šalim se, naravno. Ali u mojoj silnoj težnji da se pokupim i odem jer sam ja 'too good for this shit', kopka me taj crv sumnje koji kaže 'ali što ako odeš i onda skužiš da si balkanac i po'?' Onaj 'dem da zapalim cigaru paćmo otić dat pokažem mog novog bemveja' tip balkanca. A mislim da je to nešto što ljudi rijetko spominju - jer u našim očima postoje samo prilagođeni balkanci koji su sad šveđani ili švabe ili štoveć (ili se tako predstavljaju), i postoje čistokrvni gasterbajteri koji se gore narmbaju, a onda dolaze domu svom trošit marke. Pardon, eure. A što je sa svima između? I koliko su ovi prilagođeni stvarno ušli u sistem, koliko se zapravo osjećaju kao dio one sredine, a ne ove, Severinine. Ili se samo prave pred nama zaostalim seljačinama jer znamo da je sramota reć da si 'gore', a nije ti dobro.

Mene najviše kopka što, kao svaki dobar Hrvat, imam cijeli život baku u Nemačkoj, tako da gledam kako se živi gore i znam da nam ne mora biti ovako kako je. Je, voli naše selo reć 'pust, moglo je i gore', ali dosta mi je toga više, jebemumater, neeeeću više tako, neću šutit, hoću bolje! Hoću! Kao trinaestogodišnjak kad ode u sobu, grune vratima i dere se 'neću to!'. Eto tako, neću. Hoću probat nešto novo, nešto divlje. I to je onaj segment koji naši ljudi najteže razumiju - kada se ne radi ni o egzistenciji, ni o nezaposlenosti, ni o poslovnom napredovanju. Jednostavno se radi o vlastitoj težnji da se pokuša nešto novo. Kod nas je to kao da kažeš da si želiš pokušat amputirat nogu pa da vidiš kako je to - ali odlazak ne bi smio biti tako dramatičan! Ljudi se sele, ljudi mijenjaju gradove, države, kontinente. Uče nešto novo, istražuju, isprobavaju vlastite granice i uče kako se snalaze u dosad nepoznatim uvjetima. Pa to bi trebao i biti život, zar ne? A ne rodit se, završit školu, radit/ne radit, udat se, imat djecu, napravit svima kuću, čekat penziju i krepat. I popit koju kavu, a možda i pivo u međuvremenu. Stvarno? To je ono što mi se nudi? To je 'mamac' za ostati ovdje i uklopiti se? Kao, 'ma daaaaj ostani, gledat ćemo rezultate za kladionicu na teletekstu i bit će nam suuuuuper!' No way, Jose!

I onda si ja fino u glavi posložim kako ćemo se mi, eto tako, fino pokupit i onda ćemo si fino sredit ovo, pa ono, pa malo nikakav poslić, pa bolji, pa malo nekog prekvalificiranja, pa malo putovanja, pa malo novi poslić i tako to. Tulum. A onda razmislim kako će mi dijete 'negdje tamo' ići u igraonicu, a onda i vrtić školu. Ja ću tražiti poslove, sretati nove ljude, biti dio kojekakvih protokola. I ono što je valjda svakom roditelju najmrže, pomislim - hoće li mi netko šikanirat dijete? Hoće li ju netko izdvajat, separirat i gledat posprdno zato što nije od tamo? I najgore, hoće li joj to netko raditi zbog nečega što sam ju JA naučila? Jer činjenica je da rijetko tko od nas zna te neke sitnice koje se razlikuju u svakom društvu, a kreću baš od tih razlika u odgoju. Hoće li moje dijete raditi nešto što ju ja ovdje učim da je dobro, a negdje će biti obilježena kao ona 'jaaaadna seljanka iz zabiti'. I nećemo se praviti politički korektni, govorim o onim svakodnevnim situacijama gdje mi tako gledamo Turke. A sigurno i mi tako izgledamo Šveđanima. To je ono gdje danska djeca jedu samo zdrave snackove, a ja smatram da je 'zdravi snack' Kinder Pingui.

Mislim da većina ljudi koji odlaze imaju takve strahove - kako se ne odreći vlastitog identiteta, a opet na ispast brđo s balkana. Svi mi volimo o sebi misliti da smo dobri, fini, načitani, smiješni, ali pitanje je po čijem i kakvom mjerilu. Jer znam slučajeve liječnika (koji su i kod nas jako cijenjeni i poprilično rade) koji su otišli, a zatim se brzo vratili - tamo ih je čekalo previše posla. To je nešto kao kad iz srednje, gdje si bio među najboljima, odeš na fax i onda na prvom predavanju skužiš da ne samo da si dio prosjeka, već si vrlo vjerojatno i ispod njega!! Jer si došao među 'svoje' i konkurencija više nije onako slaba. Od toga strahujem. Da ću doći negdje i naučiti da sam ispod prosjeka, da nisam kompetentna ni za što, da loše baratam jezikom, da mi znanje nije dovoljno široko. Jer na brdovitom balakanu je lako biti radišan kad je konkurencija mrtva. A kako to izgleda u stvarnom svijetu?

Gospodarstvo nam je već na samrti godinama, sveučilištima pada rejting s godinama, nismo konkurentni ni po čemu, radimo minimalno onoliko koliko se od nas traži. Je, nismo za sve sami krivi, ima tu jako puno politike i kršenja radničkih prava (što bi radio kad me neće platit, ili za ekipu u državnom aparatu, što bi radio kad nemam šta radit, a plaća će svakako sjest). Ali neizbježna je činjenica da se kod nas i dalje podsmjehuje onima koji žele više, kod nas su radoholičari iznimke koje potvrđuju pravilo, a globalni hobi je blejanje u neku vrstu ekrana (veličina po vlastitom nahođenju). I zato se pomalo bojim otići. Otići tamo gdje se vrednuje ono što ti uistinu imaš za ponuditi. U mom okruženju to nikada nije bio problem - nikada se nije vrednovalo drugačije nego isključivo po prezimenu i debljini koverte, tako da me se ta sfera nije niti ticala. A sada, ako odeš u drugi sistem, što ako saznam da nemam što ponuditi? Jesu li moje jedine vještine ove koje se cijene samo na balkanu - ekspert sam u kukanju, imam doktorat iz dijeljenja savjeta, a kavu pijem maratonski? Hoću li proplivati ili potonuti?

...
Mislim da je i to nešto čemu se treba radovati. Balkanski treba zagrist više nego što možeš probaviti pa ćemo onda smišljati rješenje problema. Dokle ide, ide. A onda, snađi se druže. Jer i propast će biti jako dobra škola - naučit ću gdje mi je mjesto, a bogme, i gdje mi je plafon. Uvijek se mogu vratit s Iphoneom 6 i tako nekom sitnicom i reć 'ma tamo ti je super, milinica, ali ne mogu ja bez svoje prćije, šta ću! Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa i te spike.'



Labels: , , , , , , , , ,