Facebook i čarobna moć brisanja

Google
Imam ritual brisanja ljudi s fejsa otprilike svakih šest mjeseci. Ne zato što sam zla (valjda), već zato što mrzim nakupljati stvari koje mi ne trebaju - čistim ormar svakih šest mjeseci, rješavam se posuđa koje ne koristim, a tako i obrišem frendove za koje zaključim da u tih posljednjih mjeseci nisu bili meni osobno zanimljivi. Ali nemojte me krivo shvatiti - ja to stvarno radim iz 'nothing personal' pobude. Odbijam prihvatiti činjenicu da je brisanje nekoga s fejsa znak neprijateljstva, antagonizma ili nečeg trećeg. Mene tu zanima samo njihov feed - ako su skloni ideologiji od koje zazirem, brišem, ako sheraju samo kojekakve nagradne igre i šalju mi  pozive za igrice, brišem, ako nisam imala potrebu javiti im se, ako nismo imali nikakvu komunikaciju (pa ni lajk - a lajkove ne dijelim iz pristojnosti), ako stave album slika, a ja ga ni ne otvorim, jednostavno zaključim da njihova facebook strana meni nije interesantna i obrišem ih. Ali to ne znači da imam nešto protiv njih.

I tako, svakih nekoliko mjeseci mi se potkrade ta jedna sad već odrasla tinejdžerica. Znate taj tip, glavna sam si, za brodsko Korzo se sređuje kao da ide na Paris fashion week u najmanju ruku. U podne je prešminkana pa malo baca na mix porno zvijezde i transvestita. Zahvaljujem se porodici Kardashian i njihovom isfuravanju nacrtanih obrva i pretjeranom konturiranju lica, zbog njihove nesebičnosti sada imamo priliku gledati jeftinu varijantu istih svaki dan. Nekoliko puta godišnje. I sve su to iste curke, ista roba, ista torba, isti sat, ista kosa. Da nam Slavonija nija na rubu egzistencije bile bi tu i iste sise, isti nos, isti fileri u obrazima i ustima. Ove sa noktima u špic i 'điletinu od koze' posprdno gledaju ove 'sooo last season' jadnice za četvrtastim noktima i jeftinim LV torbama. Da, sestro, glavna si sa svojom Majkl Kors torbom i Airmaxicama iz Bosne za 150 kn. I ok, ja ionako uglavnom Korzom trčim za ovom malom koja voli bježat, a onda se bacat po podu tako da me invazija spomenutih i ne dira toliko. Nemam kad gleda, jbg. Ali da, potkrade mi se na fejs. Najčešće je to neka sestrična daljnja, neka mala od obiteljskih prijatelja, neka poznanica kojoj sam simpa pa me dodala, a ja mislila da će proći bezbolno. Kada mi vena na vratu skoči? Kada krenu sa citatima. Oooo đes maco, tu sam te čekala!

Znate svi one citate, često s tumblra, na nekoj super kul pozadini? Sve odreda režu vene na one jeftine fore 'gledaj nju! to je ona! jedinstveni primjerak, nikad ukroćena, s divljenjem je gledaju svi koji su je htjeli posjedovati, ali vjetar se vezat ne može, crvena jabuka, bijelo dugme, srce srce, najbolja sam'. I to one sebi stavljaju na wall. Jer valjd ona zna da je jedinstvena, halo? Čita, sirota, i misli, 'da, to sam ja! Free spirit! Neshvaćena, a veličanstvena!'. Nisi ti, srećo, free spirit, ti si jedva punoljetna i živiš na džeparcu koji ti tata udijeli kad sjedne plaća. Neshvaćena si isto kao i svatko tko je ikad imao između 13 i 25 godina. Pogodi šta, neshvaćena sam i ja! Ne shvaćam ni sebe ni koji tuki bih ja sad trebala sa sobom i životom, ali koga boli briga? Nosi se sama sa sobom kako znaš! A jedinstvena i neukroćena si samo ako sam ja nešto debelo pobrkala dok sam provjeravala definiciju pojmova. To što si drolja (ili bi bila, al ti mama ne da - inače, reci mami tenks, to je dobra mama!) ne znači da si neuhvatljiva i neukroćena. To znači da si nezanimljiva i nakon što ljudi dobiju od tebe ono po što su došli, nastavljaju dalje. A jedinstena si jednako kao i sve tvoje jedinstvene frendice dok na silu pokušavate biti klon jedna druge, klon jeftine starlete, klon hrvatske manekenke, klon wannabe žene nogometaša.

Da ne budem zla, nisu sve takve. Ima i ovih 'sad je u modi izgledat ko poslovna tajnica' pa ćemo nosit bluzice zakopčane do grla s lančićem preko. Ona sad ima nude nokte u špic i umjetne trepavice u podne pa je classy za razliku od ovih prosječnih cajki. Jer ova nosi hlače na peglu pa je ozbiljna i deep, a to što joj ih mama mora popeglat prije jer ona ne zna, to sad nije tema. Nivo iznad čuvam za ove pametne glavice koje odluče ne stavit sliku s tumblra. Ona nisu tako plitke i površne, one si same napišu citat kraj svoje slike. 'Citiram likove za koje ne znam točno tko su, ali uhvatili su moju jedinstvenost svojim citatima. A kako ih volim citirati? S mnoštvom pravopisnih grešaka serviranih uz sisati selfie sa duckfaceom. Osim ako sam baš ono jako duboka, onda ne pravim dakfejs jer je to 'soooo 2014'. Pravopis nije ni bitan jer sam freespirit i nisam pročitala ništa od Bambija u 3. osnovne, ali ako ćemo ruku na srce, nisam ni Bambija pročitala, mama mi napisala. tako da mislim da nisam pročitala ništa od 2. osnovne. Ali samo do prošle godine - onda sam pročitala trilogiju 50 nijansi bljuvotine i od tada sam Rory Gilmore. Oxfordska biblioteka je mala beba za mene.' Nećemo pričati o tome što je točno Oxford i gdje se nalazi. Prečesto gledam sve te curke koje u 'bijelim strkama, sivoj tuti i điletinu od koze' slušaju 'Bile starke' od Dječaka. Jer to je 'faaaakat naša pjesma!!!!' Fakat je, ali ne onako kako vi mislite. Ne tako. Ne bi trebao nitko željeti da to bude 'njegova pjesma'. Kužiš? Ne? A sad?

Samokritika. Samo kada bi ljudi bili samokritični. Znaš onu foru 'pogledam se u špigl - dooooobra, pogledam se na fotki - wtf?!' E, to. To se zove samokritika. Ajd uključite ponekad mozak. Nema šanse da si uvijek najljepša i najpametnija pa čak i DA JESI najljepša i najpametnija. Jer svi imaju dane kada jednostavno nisu. Imam i ja dana kada na pitanje 'Hoće joj narast gušća kosa?' odgovaram sa 'Kakva kosa od guske?!'. I budeš glup tren, dva, pet dana, šest godina. I dobro. I ima faza kad si debel i mršav i trom i pospan i aktivan i pričljiv i depresivan. I nisi uvijek sve i nije uvijek najbolje. I zato se faking spustite na zemlju. Ne, draga djevojko, ne kažem da nisi jedinstvena jer te ja mrzim (jer sam ljubomorna, naravno) već zato što nitko nije jedinstven. Nitko. Svi mi imamo previše toga sličnog i previše toga ljudskog. I kako se ti osjećaš, već se osjećao netko prije i netko prije njega i netko prije njega. I osjećat će se netko poslije. I ta ljubav nije najveća ikad i nije istina da 'ga nitko neće voljet kao ti' - za početak, kako ti znaš, a na kraju, vrlo vjerojatno ćeš i sama skužit za koju godinu da to nije bila ljubav uopće. Ljudi se žene, rastaju, putuju, uživaju u hrani, plesu, knjigama, šute, žmire, smiju se i plaču, i na kraju, umiru. Nemoj da ti se život svodi na Majkl Kors torbu i Airmaxice iz Bosne. Odjebi konturiranje i umjetne trepavice i prihvati da nisi jedinstvena, da nisi najbolja (bolja od ostalih) i da 'kučke vole da te mrze'. Vrlo vjerojatno ni ne znaju da postojiš. Ili neće znati za šest mjeseci. Ubaci nešto u tu svoju glavu i pokušaj biti osoba, a ne prešminkana lutka za izlog. Jer nekad će netko počet pucati po restoranu gdje ti jedeš i nitko neće znati koju boju ruža si imala i je li ti tata kupio iphone6. Jer neće biti bitno. U svijetu u kojem imamo TOLIKO prilika, ja moram sjedit za kompom i brisati tvoj površni, plošni, isprazni profil. Jer mi skačeš po živcima.

Nedavno sam pročitala jednu pametnu. Išla je nekako ovako - u svijetu selfija, kada pogledamo unazad, nećemo imati uspomene jer na slikama ćemo biti samo mi. Pa ti sad nakelji jedan #ootd selfie i pričaj unučadi što si imala od oblekice taj tjedan, a što idući. Ili si pusti Detourov Snijeg na jubitou i promisli.

Sve u svemu, iziritirana sam. Post je trebao ići u jednom humorističnom tonu gdje ću pričati o oblekici, gramatici i fejsbuku. Ali Paris se umiješao. I strašno sam nesretna, jadna i neutješna jer, kao sve češće u životu, odjećam se paraliziranom nemoći. Nemoći da išta učinim, nemoći da se bilo što promijeni. A to se valjda zove odrastanje.

p.s. - Svim moralistima koji se busaju u prsa tvrdnjom kako smo licemjerni jer se boja svijet u francuske boje, a nitko ne plače za Sirijcima, Libijcima, Afganistancima i sl. želim samo poručiti da, kao i obično, fulaju cijeli kolosjek. Nije ovdje stvar u brojanju trupala i izvikivanju 'moje je važnije od tvog'. Ovdje se radi o tome da život nije pravedan i da nismo svi jednaki. Ne zato jer su neki bolji, a neki lošiji, već jednostavno ne dolazimo svi iz istih podneblja, mentaliteta i kulturoloških zaleđa. I to nas čini drugačijima. Paris je strašan (nama, zapadnoj civilizaciji) jer se radi o napadu na našu kulturu, naš način života, naše slobode i to u samom srcu Europe. Napadnuti su građani koji nisu ni znali 'da su u ratu'. Napadnuti su iz zasjede i tako je napadnut naš svakodnevni život. Ne ulazim u pozadinu (gospodarsku, političku i sl), ne opravdavam ubijanje bilo kakve vrste. Meni osobno, u ovom napadu, (baš kao i u 9/11) najstrašnija je činjenica da si ugrožen uvijek, ugrožen u vlastitom domu, ugrožen gdje misliš da si siguran. Sjećate se rata? E pa sjećate se da smo mi ZNALI da smo u ratu. Znali smo da smo u opasnosti. Znali smo da moramo biti u pripravnosti. Znali smo da postoji sirena za opću, znali smo da postoji sirena za zračnu opasnost. A postojala je i ona za prestanak opasnosti. Mi smo znali da smo u ratu baš kao i što znaju mnogi nesretni ljudi koji se probijaju u Europu. Ali Parižani nisu znali. I zato je zastrašujuće. Zato što nam je sada rečeno da u svakom trenutku, u svakom okruženju, mi jesmo u ratu i meta smo. I život više nije isti. Moj nije.

Labels: , , , , , , , , , , , , , , ,