Imati, a ne biti

We Heart It
I tako, bio je sveti Nikola, dijete spava, gledam malo što ima novo na fejsu i zaprepastim se. Koji #$%&! je s ovom generacijom roditelja? Ne, ne kažem djece - ovo se tiče roditelja! Gledam kako se izmjenjuju slike ponosnih roditelja sa nasmijanom mladunčadi kraj STOLA punog poklona. Čizme nema na vidiku jer - pa ono, nema te trgovine čizama u koju sve to stane. Znači, bez pretjerivanja, djeca su dobila pune trpezarijske stolove poklona. Za sv. Nikolu. Onaj 'malecki' blagdan kad djeca dobiju neku sitnicu, ekvivalent nekadašnje naranče. Naranče, ljudi! Ne plantaže naranči. Onaj blagdan kad staviš čizmu i dobiješ šibu i poklon koji stane u tu istu čizmu. Ali ne kao 'ključ' u čizmi, a vani čeka terenac. Ili stan. Ili jahtu. Ili bilo što što otključava ključ. Ok, osim spomenara npr, ali na kraju 2015. smo, tko još piše u spomenar? Dakle, čizma, šiba i stol pun poklona. Gledam u to, ne vjerujem i razmišljam - šta se mi to čudimo i zgražamo nad novim generacijama djece, djeca samo rade onako kako vide. Gledam, i dalje ne vjerujem, i mislim si 'u šta će to oni izrast i kako točno ti roditelji misle tom istom djetetu odbit umjetne sise za 16. rođendan i stan za 18.?' Ili još gore, kako im planiraju to priuštiti zato što tatina bebica zaslužuje sve?

Imam i ja dijete. I nisam baš neka moralna vertikala pogotovo kad su igračke u pitanju. U djetinjstvu sam bila ona 'razmažena krava koja ima sve' - jer sam imala baku u Njemačkoj, didu na terenu i tatu kamiondžiju. Što znači da sam imala dvije, tri čizmice na prozoru. Ali ovo danas, ovo prelazi sve granice. Žalimo se da su nam djeca na tabletima bez prestanka - koliko puta sam sebe ulovila da preko djetetove glave škicam na mobitel dok se mazimo? I prekorim se svaki puta. Jer znam da je loše i da moram prestat i da pretjerujem i da, u konačnici, ne mogu od nje tražiti disciplinu ako je ja nemam ni malo. Dječji sistem mi je jasan, kud svi tu i mali Mujo - ako, da prostite, je**šmater voditeljici dok gledaš dnevnik, ismijavaš djetetovu učiteljicu, svađaš se u njegovo ime i vrištiš od smijeha kad ti malo dijete kaže 'jebote', naravno da ćeš za trinaest godina imati maloljetnog delikventa koji ne zna sastavit rečenicu, psuje kao kočijaš i ima problema s autoritetima. A ti ćeš mu biti prvi autoritet s kojim ima problem. I zato kažem, jasno mi je odakle djeci dolazi, ali odakle roditeljima takav sulud poriv da tako puni ponosa na displeju ukazuju na svoje dostignuće - rušenje bilo kakvih kriterija u startu? Ljudi se hvale punim stolom poklona za svetog Nikolu. Ljudi javno pišu i brane svoje stajalište da dijete voze bez autosjedalice. 'I mi smo pa šta nam fali?' Hoćeš da ti nabrojim što ti sve točno fali? Hvali se samo i isključivo materijalnim, a ono bitno se zanemaruje ili okreće krivica na drugoga. Nije mali loš u školi, profa ga ima na piku. Nije da on ne želi na nikakvu aktivnost, ali dvorana je stara i pada mrak kad ide kući. Naravno da ide u grad, a šta će kad mu je dosadno, nije mu se ponudio sadržaj koji će ga zainteresirati. Naravno, nije dijete krivo. U pravu ste, dame i gospodo. Nije. Vi ste krivi.

I toliko roditelja gledam koji idu u krajnost kako bi djeci priuštili bolji život da svjesno pristaju da ih ta djeca gaze. Sve ovo šljaka do kasnog puberteta. Ali onda bi se trebala podvući crta. Ali ne. Tu imamo onu drugu krajnost gdje znam cure, sada već preko dvadesete, koje ne rade zanat koji su završile jer ih je 'sramota'. Mama radi. Radi tata. Ona ima džeparac i sjedi u pidžami, u boravku, zaljepljena za mobitel. Dok ne treba van, naravno, onda 'daj ključeve od auta, daj pare, ajd bok'. Kad će doć kući? 'Isusebože daj me nemoj pilat, nisam ja dijete, doću kad oću!'. Ljubav na sve strane. Ona je odrasla i nema se nju što pitat, a to što nema posao, nema primanja, ne pere suđe, ne zna upalit mašinu za veš, a bogami ni platit ni jedan račun - kog briga. Osim ako spada u onu kategoriju radišnih curki koja ipak ide na posao. I najstarija je. I živi s mamom i još bratom i sestrom, ali ne sudjeluje u nikakvim troškovima. Pa helou, to je njena plaća! Mora platit mob, kave, izlaske i oblekicu. Nema za režije. Nema za stanarinu. Pa živi kod mame - zar to ne plaćaju mame svakako? Ono što je meni najinteresantnije je što ni jedna skupina (krenuvši od mog brata pa na dalje) ne pokazuje nikakve znakove potrebe za iseljavanjem. Njima je fakat dobro kod mame! Ne, ustvari, ako ih pitaš, njima je 'grooooozno, stalno mi kvoca i ne da mi disat' - i nastavi spavat do 11 svaki dan. Opran veš, skuhan ručak, džeparac za na posao(?!), ključevi od auta. Ne, nije 'dijete' krivo. Roditelj je.

Toliko mladih trenutno uistinu pati u situacijama u kojima su se bili primorani vratiti u roditeljsku kuću zbog premalih plaća (stručno osposobljavanje), nemogućnosti pronalaska posla, štednje za budućnost i sl. I svi do jednog to mrze i grozno im je i pokušavaju jedni drugima što manje sjediti na glavi kako bi se situacija riješila što prije. I onda ih se svrstava u istu kategoriju kao i ove nametnike. Jer kako ti može biti ok živjeti s mamom i tatom s 23 godine, radno sposoban (a često i s plaćom)? Kako? Novi mobitel/laptop/oblekica sigurno ne mogu biti toliko dobri da nadoknade sjedenje na kauču s mamom i tatom i gledanje Big Brothera. Ili ja nešto propušam? Kada je postalo važnije imati drndalame za pokazat na fejsu nego imati samostalan život? Hoćeš pokazat svoju Balmain by HM (ili HM by Balmain, ubij me ako znam) haljinicu za koju si žicala maminu karticu i platila na 12 rata? Rađe mi pokaži tu garsonjeru od 25 kvadrata koju plaćaš i čistiš sama. Ne mama. Ne tata. A sve je krenulo sa stolom punim poklona. Za svetog Nikolu. Jer je ona mala princeza i može imati sve što poželi! I zato to ona jedino i želi - imati. Ne želi ništa biti.

Labels: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,