Kad Morana slavi Božić

by Maja Rašić
Ima nešto čarobno u slavljenju Božića na bijelom debelom tepihu pokraj kalijeve peći dok se veliki srebrni bor svjetluca u pozadini. Zvuči umjetno, onako, iscenirano, ali to su Božići u Münchenu moj cijeli zivot. Gledanje života kroz prizmu, gledanje u Narniju, u neki bolji, veći, sjajniji život od ovog balkanskog. Tako mi je to uvijek djelovalo kao djetetu iz Jugoslavije, kasnije ratne Hrvatske, a onda jos koječega (krize, pretvorbe, gospodarskog kriminala i sl.) Ono što je posebno čarobno je novi pogled kroz prizmu. Ovaj puta na bijelom tepihu ispod srebrnog bora sjedi moja mala djevojčica. Slika koju nikad nisam zamišljala. To su valjda one sfere koje su uvijek nekako 'daleko' tako da uvijek djeluju pomalo nemoguće. I evo je, Morana je stigla u Narniju.

Ne znači to da su ovi Božići ikada bili idealni, uvijek je tu bio svima dobro poznat sukob generacija, nerazumijevanje između, nazovimo ih, društvenih staleža i sl. Božić, kao i većina blagdana, nekako krene s velikim očekivanjima i toplinom u srcu, a završi sa previše hrane, previše punice/svekrve/majke (biraj po želji), previše izvlačenja kostura iz ormara i previše osjećaja sveukupne nemoći. Jer nije mi trebalo toliko kolača, nije mi trebala još jedna čaša, nije mi trebala ova rasprava i nije mi trebao još jedan blagdan. Ali s djecom je sve to drugačije. Smiješno mi je kako iz dana  dan stalno vidim da roditeljski život uistinu znači učenje života djecu i prilagođavanje istog njima. Bila sam 300 puta u Munchenu, vidjela sam sve i sve znam. A sada je sve bilo novo i zanimljivo. Sve je opet bilo 'prvi puta'. Općenito sam se pribojavala puta od 9 sati, a onda i ostanka u nepoznatom prostoru (za nju), uz moju baku koja... pa recimo to ovako - nije navikla na djecu. Ali kako to obično biva u životu, kad sam ja pripremila sve rezervne planove, sve je prošlo bez ikakvih problema.

Dobro, ne baš nikakvih. Na baki sam vidjela nekoliko puta da se svojski suzdržava od komentara. Što smatram najherojskijim činom jer je to žena koja se NE suzdržava od komentara. Nikad i nikako. Ni pod kojim uvjetima. A sad je. A Morana, divno dijete koje vožnju od 9 sati odradi momački i to budna većinu vremena, e ona je odlučila da bi baš u Njemačkoj bilo divno doba za probavat tantrume. Onako, ne jest ništa, vrištat i bacat se. Ići u šetnju, ali ne hodat ni ne vozit se već se nosit - ili vrištat i bacat se. Hoće u trgovinu pa se baca i vrišti, a kad ju izvedem van, onda se još malo baca i vrišti. I kod kuće. I u podzemnoj. I u BMW Weltu. I na sajmu i - pa ono, svugdje. Ali baš svugdje. I ne traje to vječno! Ona je dobra, dobra, ima NAPAD LUDILA cca. 5-7 min, pa opet dobra, dobra, dobra. Osjećala sam se kao da sam bila u ratu, a ne na obiteljskom putovanju kod bake. Simpatično skroz, kažem vam.

Uza sve to, gospođica koja uvijek i sve jede, odlučila je da sad neće. Provela sam pet dana u Njemačkoj gdje mi je dijete živjelo na perecu, pokojoj hrenovki i Kinder Pinguiju. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Osim kad smo na Božić došli u nekakav steak house gdje sam odahnula i naručila joj supicu. A nju stvarno voli jest i mislim 'ajd, bar malo kuhanog'. Dok nam nisu donijeli juhu, razmišljala sam što joj ponuditi nakon toga jer ne može ona globat tu mesinu. Naravno da sam i tu fulala. Gospođica je nakon jedne žlice juhe rekla 'ne'. Ona će mesa. I skeptično joj ponudim mesa. Pojela je više od pola steaka. I što reći na to? Dijete jede mesinu i salatu i boli je uvo što ja imam reći na to. Peti dan sam samo čekala da sjednemo u taj auto i odemo kući u zemlju bez tantruma i hrenovki.

Naravno, imali smo divan Božić. Dobila je sve što voli, drvenih kocaka se nećemo riješiti idućih šest generacija, imamo plišanu mašineriju koja simultano pjeva božićne pjesme i za nagodinu, bila je sretna, naplesala se, naskakala i ismijala. Morana je bila sretna i to je ono što je najvažnije.

A meni, ovdje u zemlji domaćih supica i fine djece ipak će ostat urezano u pamćenje to jedno vrištanje od 10 min u divno okićenom pitomom tihom minhenskom naselju. To jedno bacanje na pod i odbijanje suradnje do zadnjeg trena. To njeno 'Ne! Morana je dobra!' iako nije ni blizu. Jer valjda sam tu postala najsvjesnija onog osjećaja potpune nemoći kada se držiš svog stava jer odustati ne smiješ, a tvoj stav ne polučuje nikakav uspjeh. Taj osjećaj potpune nemoći kada se pravim da ja držim uzde, a ustvari nemam pojma ni gdje su, a kamoli tko ih drži. Tj. drži ih Morana. Taj grozni osjećaj kada ne znaš kada je prestanak ratnog stanja odustajanje i popuštanje djetetu, a kada je 'lekcija naučena' i samo označava kraj krize i početak mirenja. Mislim da nikada nisam bila svjesnija tog osjećaja da, ustvari, nemam nikakvu garanciju u svoje postupke. Ali i to se, valjda, moralo desiti. Drugi rođendan nam nije ni za mjesec dana.

Za kraj, sve što mogu reći je da ovdje, u zemlji dobre djece i domaće hrane, ipak nije tako idilično. Tantrumi se prikradaju sve češće, a i kulinarska ponuda trpi neke promjene. Nema veze, možda ćemo u Novoj znati sve bolje i pametnije. Ili nećemo, ali ćemo se praviti da znamo, baš kao i sve generacije do sada. Nadam se da ste i vi proveli ugodne Božiće, ali ipak s dozom obiteljskog stresa. Jer drugačije nije ni normalno. Tješimo se! :) Sretan Božić, narode!

Labels: , , , , , , , , , ,