Ne diraj lava dok spava

Google
Mislim da Ameri imaju izreku 'don't poke the bear' koja bi najbolje objasnila ovakve situacije. Imamo i mi tu slavnu 'ne diraj lava dok spava', ali nekako mi je ona previše dječja, previše za basne, i uostalom, kada ste zadnji puta vidjeli lava koji vam može nauditi. U zoološkom? Jelte, nije baš zabrinjavajuće kad vas dijeli red stakla i žice. Ali medvjed, medvjed je ipak i kod nas 'domaća životinja', gazimo ih na autoputu u Lici, a čini mi se da ga ni tad baš ne biste bockali da vidite hoće li se razjarit. Pa se, eto, držimo mede. U ovom slučaju - mene (Možda mi i po konstrukciji odgovara? A kao brat bratu, ne bih se bunila ni protiv zimskog sna). Ali ne samo mene, svatko od vas koji se barem jednom našao u ovakvoj situaciji može isto biti medo. Koja je to situacija? Znate ono kad si dobar, dobar, dobar, šutiš, trpiš jer si, jelte, dobar i onda te ubodu ščapom u oko i onda popizdiš? I onda skidaš i mamu i tatu i svece i dijelove svemirskih tijela, daljnju rodbinu i pola katoličkog kalendara. I onda uhvatiš njihov pogled koji zaprepašteno gleda i govori 'Koji je #@!?&%# ovoj ludoj kuji? Zašto je toliko popizdila?' Medo zna. Medo zna zašto.

Ne znam koliko je za takve situacije kriv odgoj, koliko okolina, a koliko samo moj glupi karakter. Ali imam taj odmak od ljudi gdje ću ja rado biti pristojna, prešuti koješta zbog a) mira u kući, b) poštivanja starijih/autoriteta, c) toga što zadana tema nije baš konkretno moj problem, d) ne da mi se svađat, e) mama će me ubit ako budem krava, f) sve navedeno. Ja sve to prešutim, mislim si 'nisam ja kriva što si ti glupa/koza/nepismena/isfrustrirana', obavim što treba i nastavim dalje. Ali naravno da ne nastavim. Izbrojim se onima koji će me slušat, ali svejedno dio te frustracije ostane negdje unutra. I još sam taj prokleti jarac u horoskopu (i podznak, hell to the yeah) tako da uvijek uvijek UVIJEK zapamtim nanešenu nepravdu. Ali uvijek! Da me pitate kako su mi se zvali prijatelji iz petog osnovne i što sam jučer ručala, morala bih se konkretno zamisliti (jer za sve ostalo imam pamćenje zlatne ribice), ali svako nanešeno sranje pamtim zauvijek. Ne samo da pamtim, nego često i sanjam i prekoravam sebe što nisam postupila drugačije i sl. Ono, u stilu, 'Da, Majo, trebala si prije 23 godine reć tom žvalji 'ne, TI si glup! I jen dva tri, sve što kažeš to si ti!' i onda bi mu pokazala!'. Ne šalim se. Ali i dalje trpim jer sam glupa i prečesto jednostavno ne mogu zinut. Jer ne volim ulazit u konflikte - prvenstveno jer se ljudi onda većinom deru i uopće ne slušaju tvoje argumente, a ja sam više tip koji voli s tobom sjesti za stol i lijepo ti izreferirati koliko si glup i iznijeti ti primjere i argumente zašto znam da si glup. I ja bih se onda komotno rukovala i rekla 'Eto super, ti mene mrziš, ja mislim da si ti glup, sad kad smo to riješili, možemo dalje surađivati pristojno (ako moramo) i ajd bok'. Sve ove zakulisne budalaštine, ogovaranje, podmetanje, lažna smješkanja i zabijanje noža u leđa su mi na razini trećeg osnovne. Ajmo se onda rađe potuč i amen, a?

I zato šutim većinom. Jer u svađi znam da uglavnom nitko neće poslušat što im kažeš, nadurit će se i nastavit po svom. A ja se onda bezveze naživciram. Ali, naravno, pojavi se s vremena na vrijeme ta 'medo' situacija. U kojoj pozvjerim. Koliko puta vam se desilo da imate, ne znam, radnu kolegicu koja je strašno ljubazna, smješka se, sva si je u deminutivima 'srčeko, ribice, dušo', a stalno stalno stalno sere po vama i svemu što radite? 'Baš ti je slaaaatka ta prezentacija, draga, ali ja bih to fakat profesionalnije odradila. Ali skroz je slatka! Super si!' I skuliraš se jer je ona napumpana krava čiji muž ševi tajnicu pa joj ne kažeš ništa. Koliko puta ste proveli božićne blagdane s tom jednom tetkom usidjelicom koja nije nikad odgojila ni zlatnu ribicu, a kamoli dijete i koja neprestano ukazuje na to kako vam je dijete neodgojeno, divlje, pretiho, preglesno, čačka nos, jede jagode s poda, skače i gleda u laptop umjesto da citira slavne filozofe sa pet godina? I svaki put joj odšutite jer znate da biste vi ispali šupak da joj kažete 'A KOLIKO SI TI DJECE ODGOJILA PUTEM, SESTRO?!' Koliko puta vam se svisoka obratio vozač u busu, teta u referadi, šef, svekrva, najbolja prijateljica, a možda i muž? I odšutiš. Jer te mama učila da 'pametniji popušta', a i da se 's budalom ne vrijedi svađati'. I pogodite šta? Pametniji popušta dok ne doživi slom živaca i ušeta u dvorište sa zoljom. Ili pobije ukućane na spavanju sjekirom. Svi mi puknemo, prije ili kasnije. Pa onda imamo elegantne slomove živaca, vrištanje, plakanje i nekontrolirano gestikuliranje za vrijeme kićenja bora. Na blagajni, za vrijeme reklamiranja majice od 45 kuna. Na obiteljskim vjenčanjima i rođendanima. Na božićnom domjenku firme. I to je ok. Podržavam slomove živaca, cijenim ih i rado ih imam (ponekad). Ono što ne cijenim je stav koji dolazi nakon.

Nakon svog Mariah Carey trenutka, osobe koje su najčešće izazvale dotičnu 'razmažena diva minutu' stoje preneraženo. Bez teksta. I vidiš, točno VIDIŠ u njihovim očima da si obilježen do kraja života. Najčešće kreće rečenica 'Šta je tebi, pa to je samo majica/kuglica/komentar? Nema potrebe za dramom, jesi ti normalna?' I naravno, TI nisi normalna. Ona/on/oni jesu normalni. Oni su svi suuuuper normalni jer te prcaju u zdrav mozak i odnose se prema tebi kao prema otiraču. Jer se zna, ti to možeš podnijeti. Sposobna si, inteligentna, ali i malo prepristojna pa se bunit nećeš. Ali tog trena kada se ti pet minuta pretvoriš u osobu kakva oni jesu cijelo vrijeme - ti nisi normalna. I ne znam koliko puta sam to vidjela! Posuđuješ ljudima pare. Rod ste. Šta će, jadni nemaju. Nemaš ni ti, ali jbg, šta ćes s njima. Daš pare, tebi fali, oni kupuju cigare i voze se autom do kladionice. Šutiš. Posudiš pare jednom, dvaput, petnaest puta. Prvi put kad kažeš ne - šupak si. Na poslu ti prebacuju tuđi posao. Jer kolegica 'ne zna', a ti si brza i sposobna i za nagradu ti evo još hrpa posla. Evo ti i sutra. Evo ti i idući tjedan. Evo ti i dok si na godišnjem. Prvi put kad kažeš 'ne', bit ćeš obilježen kao neradnik, ali i kao bezobrazna nekolegijalna šupčina. Svi roditelji šalju djecu na igru kod tebe. Obitelj sve blagdane dolazi slaviti kod tebe u goste jer ti sve tako fino spremiš. Brat posuđuje auto pa ga 'samo malo' ogrebe pijan. I tako u krug.

Sve ja to znam, 'još se nije rodio tko je selu ugodio' i te fore, ali na kraju balade ispadne da, kad već ja ne mogu, trebam djecu naučiti da budu, a jebiga, šupci. Da kažu 'to nije moj posao', 'ne dam, to je moja čokolada', 'neći ići kod tetke, zla je i smrdi'. I da, kad to kažu, ne dobiju jezikovu juhu i ne forsiramo ih da učine ono što je 'dobro i ispravno'. Jer danas apsolutno nije ni na kakvoj cijeni biti dobar i pristojan. Žao mi je učiti dijete da bude dobra jer, po sebi, znam da to znači da će je netko gaziti ostatak života. Kao što gazi mene. Kao što gazi vas. A kako se odmaknuti od tog moralnog/odgojnog/etičkog kodeksa, stvarno ne znam. Jer i dalje čvrsto vjereujem da nije lijepo biti šupak. Ali vjerujte mi, 'don't poke the bear'. Jer - vrištanje, leteći objekti, manično gestikuliranje i plač. I zolja. Misusovo sveto!

Labels: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,