Život mame vol. 2

Google
Ovaj tjedan smo prošli sve. Pripreme za rođendan, ponovni polazak u vrtić,  tatino previranje na poslu, tulum za 25 ljudi, moju gripu i Moraninu virozu (s povraćanjem). Osjećam se kao da sam trčala maraton, a onda na cilju dobila zadatak preorat polje. Gripa pomaže, u svakom slučaju.

Što se djeteta tiče, tu sam stvarno pogodila jackpot. Ne samo da je lijepa i pametna i dobra već je, krucijalno za normalan život mame, poprilično zdravo dijete. Imunitet joj očito šljaka jer smo do polaska u vrtić bili bolesni dva puta. Ako i toliko. Sad češće curi nosić, ali bože moj. Tako da me ovo povraćanje izbezumilo. Bila sam apsolutno nepripremljena i zabezeknuta. To što je krenulo u tri ujutro je bio dodatni bonus. Do sada me često kopkalo jesam li 'loša majka' pošto naše dijete spava u istoj sobi s nama (ok, tu ni nema druge opcije) i to u istom krevetu najčešće. Ova noć mi je obrisala sve sumnje jer ne želim niti pomisliti što se sve mogo dogoditi da je počela povraćati u snu (kao što je) u - drugoj sobi. Lijepo je učiti djecu da budu samostalna, sve to ja pozdravljam i ostavljam drugim generacijama da krenu s čeličenjem iz kolijevke. Ja ću ipak sporijim tempom, kako nama paše, hvala lijepo.

U tom kaosu smo nastavili pripremati roćkas, naručivati torte, balone, usklađivati rasporede, kućne poslove, poslovne sastanke i sve ostalo. I preživjeli smo party, svih dvadeset i petero ljudi. Na samom početku sam ozbiljno mislila da će to biti neizvedivo. Kada su svi krenuli pristizati, a ja nisam mogla uhvatili ravnotežu između trčanja za slavljenicom i dočekivanja gostiju, pomislila sam 'ovo će biti katastrofalno' - ali nije. Svi su se prilagodili, djeca su trčala, svijeće su se puhale valjda 30 puta (moj duboki naklon onome tko je zaslužan za svijeće koje se ponovno pale same), a bogme se i pojelo sve i svašta. Kada smo umirovili dječicu, ostali su samo probrani. Probrani i moja temperatura. A cijeli dan mi je bilo sumnjivo kako me to čudno 'boli kralježnica'. Očito dovoljno dugo nisam imala gripu tako da sam zaboravila kakav je to osjećaj. Kakav? Kad imaš dijete od 2 godine - frustrirajuć.

Najdraži lajt motiv mi je bio kad sam oko četiri ujutro mijenjala pidžamu (jer sam bila mokra od skidanja vlastite temperature) i objašnjavala probuđenoj uspavanoj ljepotici kako je vani mrak i još se mora spavati. Ali ona bi išla van. Molim te. Spavaj. Molim te. Pliz. Jedva. Ujutro sam zaključila da je vrijeme da prestanem biti bolesna jer je skakanje po meni od osam ujutro jednostavno bilo neizdrživo. Lakše je bilo ustati se i praviti se da nisam bolesna. Kada je poslijepodne povratila, stvarno sam i prestala biti. Tako mi je bilo žao, sva okružena balonima i jučerašnjim poklonima, uplakana od straha i boli. Uhvatilo ju je neočekivano. I zaliječili smo sve što se zaliječiti dalo. Tješili smo se uz štapiće i Mašu. S dolaskom noći samo živim u nadi da joj neće pozliti. Jer ima nešto zlokobno u mraku, pojačava osjećaj bespomoćnosti. Čekanje da svane i da time svima bude bolje mi je najgore u svemu.

I tako to izgleda. Ponekad mame sjede i kontepliraju o životu i smislu. Ponekad pišemo postove o temama vezanim uz strahove, djecu i ostale aspekte svakodnevice. A ponekad nas život pomete i samo možemo kratko upisati crtice u dnevnik, čisto da ostane pokoji podsjetnik da nismo prespavali tjedan. Kontepliranje uz kavu i laptop će valjda doći na red kasnije. Liječenja rana je prvo na rasporedu.

Labels: , , , , , , , , , , , , , , ,