Pet faza mršavljenja

Kareva Margarita
Znate onu Dove reklamu kad žene trebaju proći kroz vrata na kojima piše 'lijepa' ili 'prosječna'? Pa većina sebe ocijeni kao prosječnu dok ih prijateljice svrstaju u rubriku lijepih. Naravno, fizički izgled je i veoma podložan subjektivnim osjećajima koje gajimo prema nekome, ali ovdje ću se pokušati držati onog stvarno vanjskog. Zašto? Zato što jako dobro znamo da je 'bitno očima nevidljivo' i da 'odjeća ne čini čovjeka', a bogme i mama nam je rekla da fizički izgled nije bitan. I sad dok si pokušavam racioanalizirat šta mi je to točno mama htjela reći (da, mama!), ajmo se prebacit u realan život gdje svi mi želimo izgledati dobro i to prvenstveno sebi. Ajmo malo pričati o tome kako doživljavamo sebe.

Prva priznajem da znam da pretjerujem u percepciji sebe i da me netko sluša, a nije me nikad vidio, mislio bi da sam pretila nesigurna albino treba sa šest dlaka na glavi. Pogotovo ako mi se potrefi izljev nezadovoljstva u doba PMS-a. I onda pomislim da stvarno imam problem, u glavi, a ne u guzici, da se razumijemo. Ali onda obučem hlače koje jedva zakopčam i tirada (same sebe po samoj sebi) krene po dobro ustaljenom pravilu. 'Vid' me kolika sam! Pa dobro, dokle, Majo?! Moraš bit krava i jest kruh? (Zamisli, glupače, i KRUH bi jela!) Koliko ćeš ti kila imat? Moraš uvijek biti najdeblja?' itd itd. Znate i same. Opet napominjem, realno imam 5-8 kilograma više nego što bih željela imati. Kažem 'željela' jer ulazim u kategoriju normalnih žena i nosim najprosječniju, najnormalniju veličinu 38. Znam da je to suludo. Ali eto, ja znam kako mi izgleda stomak, znam da nemam čačkalice kao Kate Moss, znam da imam celulit, male sise i nisam baš visoka. Ali pišem sve ovo upravo zbog horde 'srednjih' žena, žena u zlatnoj sredini koje uzdišu nad kojim kilogramom viška jer ih samo on dijeli od savršenstva. Kakvog savršenstva? Onog u glavi! Nikada nisam imala nerealno viđenje sebe niti svog tijela. Nisam sanjala o nogama od metra, o bujnom poprsju i tankim ručicama. Poznajem svoju građu i znam što mogu, a što ne mogu. Ne očekujem nemoguće. Samo hoću 'najbolju verziju sebe' i te američke nebuloze. Pogodite što? To je TAKO PROKLETO teško za postići!!

Znate one fore sa pet faza tuge gdje imate točke po kojima se, već predviđeno, kreću emocije dok ne dođu do konačnog kraja gdje se mirite sa situacijom i prihvaćate istinu? Tako nekako i ja sa svojim kilama. Svaki put.

Krenem sa fazom 'nije to ništa, koja kila vamo-tamo'. Tu fazu označuje onaj trenutak kad polako uočavam da mi se odjeća kao malo uprala. Malo mi se hlače spuštaju na dupetu previše. Nešto mi baš majica ne stoji kako treba. Polako mi se pali lampica da sam se moooožda eto malo kao udebljala, ali pokušavam ne razmišljati o tome. Dobro, možda kila. Dvije max. Ova faza je prepoznatljiva i po tome što odbijam stat na vagu. Ne'am ja šta stajat na vagu, znam ja da sam dobila kilu. Max dvije. Kako završava? Stajem na vagu i padam u nesvjest. Da bar. Ne padam u nesvjest nego odlazim do frižidera da uz otvorena vrata kontempliram o tome kako sam se našla u ovoj situaciji i gdje je moj život skrenuo u krivom smjeru. Često završava uzdahom 'why, god why?!' i dramatičnom muzikom u pozadini.

Slijedi faza 'to nisam ja, to je moja shauma'. Shrvana teškim bremenom koje je na moja jadna pleća ispustio sam Nečastivi, razmišljam zašto sam se udebljala. Tako se raspravlja o sigurno nepravilnom radu štitnjače, o netoleranciji na određene namirnice, o lošoj probavi i stresu. Prokleti stres! Kako bi alibi bio potpun, ubaci se i ponešto o obiteljskoj anamnezi punoj 'jakih' predaka, teškim kostima i sklonosti debljanju. Jer ono, dobiješ kod doktora ispričnicu za to. Faza šljaka dokle god imamo frendicu (redovno mršaviju od nas) koja klima glavom i govori 'da, da, stres, nema bit šta drugo, da, da, ma ne deblja se od čokolade, ionako je tamna, a i pojedeš samo jednu. Cijelu. Na dan.' Prestaje kad shvatimo da je vrag odnio šalu i da nema druge nego na dijetu - najekstremniju i najbržu.

'Prvi se mačići u vodu bacaju' najkraća je faza. U gotovo 98,5% slučajeva kreće nedjeljom poslijepodne, a završava 24h kasnije. Kod ovih ekstremnih sa konjskom samokontrolom može potrajati i do 48h. Ako su vam rekli da je trajalo dulje, lažu, jeli su čokoladne napolitanke u 3 ujutro u mraku bosi na pločicama. Znam ja te fore. Ova faza je totalna euforija pomješana sa štreberskim vođenjem statistike. Sve se radi manijakalno brzo i uzbuđeno. Evo, ova dijete je stvorena za mene! Samo piješ jogurt i moliš boga da ne umreš. Ne, ova je još bolja - meso, meso, jaja, meso, meso. To je to! Ili UN - debela Mara, malog Joze zaove kćer, izgubila na njoj 40kg u 3 tjedna. Eto ta! Bitno samo da pripremim sve da me ništa ne može iznenaditi! Na internetu se googla, zapisuje, spremaju se stranice. Što se smije, što ne, što kada i koliko, kuharica sa savjetima, kad se smije varati i s čim. Evo, sve znam. Onda idu statistički podaci - vaganje (samo u gaćicama, ne do bog većeg zla), mjerenje obujma struka, bokova, grudi, ruku, nogu, glave ako treba. Sve se revno zapisuje u blokić, pa u mob, za svaki slučaj. Pa se skine i još koja aplikacija, nek i ona vodi evidenciju. Pa se brzo i slikovito izračuna kako 'ću za 7 dana imat -4kg, za 10 -12, a eno tamo, 2.3. ću imati 52kg i najljepša ću bit.'. Za večeru se pije čaj od kamilice. Doručkuje se banana i jogurt. Ruča se salata. Sat, dva nakon ručka frižider je u potpunosti opustošen, a žrtva sjedi u kutu i mrzi sebe i svoj život i svoj stomak.

Faza 'ajmo ovaj put ozbiljno' dolazi tek kad smo za nju mentalno spremni. Najčešće se samo jedan dan ujutro probudiš i skužiš da te leđa bole iako nemaš ni 30, trpaš smeće u sebe iz dosade, a iako, realno, nisi još zapravo debela, ova kila, dvije koje dobivaš svakih šest mjeseci neće dobro izgledat za 5 godina. I ozbiljno promisliš o svojim sportskim (anti)talentima, kupiš nove tajce i tenisice (jbg, treba nam ipak NEKI poticaj), uplatiš neko vježbanje i kreneš. Pomalo. Prvo si najgori, ali ide polako. Osjećaš se bolje iako krepaš kao baterija na mp3-ici kad ti najviše treba. Trčiš kao retard i znojiš se kao konj, ali boli te briga, to je dobro za tebe. Polako razmisliš i o prehrani i kreneš uvodit neke promjene. Nekad poklekneš, naždereš se pizze i cole, ali tako je to u životu. I osjećaš se čist ok jer znaš da ono što radiš, radiš za sebe. To što ćeš biti najljepša na plaži će biti samo dodatni bonus. Jer ovo radiš za sebe. Ne za kupaći. Ali fino bi bilo bit zgodan u kupaćem.

Zadnja, peta faza, nije bajkovita kako biste se nadali, ali uključuje suočavanje sa stvarnošću. Zovem ju 'Tko se mača lača, lakukarača!' Pozitivna stvar je ta što usvojene navike STVARNO jesu dobre za nas i s vremenom će to biti vidljivo na sve više polja - samopouzdanje, manjak stresa, manjak boli, više kontrole, zdravlje blabla. Negativna stvar? Nije to baš priručnik za Victoria Secrets modele. Hoćete istinu? Vrlo vjerojatno i u fazi najbolje fizičke forme nećete izgledati kako ste si zamislili. Jednostavno svi imamo bolne točke i ona najčešće ostaju tu gdje jesu. Također, najnaporniji i najbolji trening nije dovoljan - stvarno se moramo odricati puno puno toga. Netko alkohola. Netko slatkiša. Netko i brašna i dijela povrća i većine voća i šećera i mliječnih proizvoda. I to nije sve. Ako ikad pomislite stati sa forsiranjem zdravog života, rapidno ćete upropastiti sav trud. I krenuti drugi, treći, peti put će svaki put biti sve teže. I većina nas koji tako živimo (krenuvši od mene same) s godinama je to naučila prihvatiti i amen. Kad bi samo znali koliko ja pazim i vježbam i odričem se, a ne izgledam baš bombastično. A da znate koliko prekrasnih prijateljica imam koje nisu pedalu na biciklu okrenule od trećeg osnovne. I to je druga stvar na koju se treba naviknuti - nepravda. Uvijek će biti tih koji će na blagajni ispred vas naslagati čipseve i sokove i bureke i zamrznute pizze. A vi ćete iza stajati s 5 vrsta povrća, 7 vrsta voća, jogurtom i umjetnim sladilom. Ako vam je lakše, tješite se da ćete vi izgledati dobro i sa 50, čisto zato jer ćete do tada naučiti biti disciplinirani i efikasni.

Što reći na kraju balade? Naravno, ne treba dozvoliti da nas fizički izgled definira i da nam društvo postavlja nemoguće standarde. S obzirom na to da sam žena i da nisam pala s Marsa, znam da je idiotski ponavljati takve prazne fraze kad mi žene jednostavno definiramo same sebe po vlastitom izgledu. Ne samo po tome, ali da, I po tome. I dokle god želimo raditi na sebi zbog sebe, to je odlična stvar. Pa što ako krenemo jer hoćemo dupe k'o Kardashianke, ako će nas to dovesti do zdravog i ugodnog aktivnog života?! Opet, ako volite svoju fotelju i čips više od života, boli vas kuki, zagrlite tu dekicu i pustite selo neka priča. Pričat će selo svakako. A ja sad odoh na spartan trening, a sutra na prvi sat yoge u životu. Kažu da stalno trebamo iskušavat nešto novo i pomicat svoje granice. Pa evo, odoh pomicat granice. Šteta bi bilo da me ne boli baš svaki mišić u tijelu kad već može. A i sudeći po povijesti mojih neuspjelih stojeva na glavi, ovo će biti početak jednog divnog prijateljstva. I ne, neću biti najzgodija na plaži. Jebajiga, tako je to u životu.

Labels: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,