Očajna kućanica je jedina vrsta kućanice?

Google
Čitam tako odličan članak na temu kako je 'stvarno bezveze imati sve'. Američka novinarka, majka dvoje djece objašnjava kako ona, za zapadnoeuropske pojmove, uistinu ima sve i kako joj je sve teže praviti se - da je to baš super. Ukratko, pokazuje u kakvom kaosu većina žena živi i govori da to nije ono radi čega su žene 60-ih godina skidale grudnjake. Da, željele su ista prava, mogućnost izbora. Željele su imati pravo na zaštićeni seks. Željele su zakonski biti sigurne ako se odluče na pobačaj. Željele su imati jednake mogućnosti pri poslovnom napredovanju, jednake plaće za isti rad, a željele su uz sve to moći biti majke. Ako to žele. Željele su imati pravo i ne biti majke - ako tako odluče. Autorica Amy Westervelt u svom članku (ako vas zanima detaljnije, izvolite link) ponavlja da su žene željele slobodu izbora, a ne 'Jesi htjela? Evo ti sada na, kravo!' način života. Nikada nitko nije rekao da žene MORAJU raditi sve, samo da imaju pravo na to. I opet, kao i stoljećima do sada, ovo je još jedna bitka u kojoj nam je suđeno izgubiti. Zašto? Koliko uspješnih majki poznajete? Možda poneku i da, što je odlično. A sada, koliko uspješnih majki poznajete koje se svakodnevno ne bore s osudom i vlastitom grižnjom savjesti? Ako mislite da poznajete jednu, razmislite ponovno. Ili još bolje - pitajte ju! Pa će vam sve biti jasno.

U vječnoj borbi žena koje 'moraju imati sve' i koje ostavljaju svoje živce, kralježnice, a često i smisao za humor na stratištu, najčešće se spominje kako 'nešto mora patiti'. Ružna istina je da pati, ustvari, sve. Pati posao jer nemate kada predahnuti i predano mu se posvetiti, pate djeca jer ste s njima uvijek na pola uha dok trčeći pokušavate obavit sve ostale kućanske zadatke i poslove. Pati kuća jer tko još pri zdravoj pameti, s poslom i djetetom, stigne prati prozore i peglati zavjese. Vi sa kućnim pomoćnicama mi se ne obraćajte. Ne zato što vam nešto zamjeram već zato što vam zavidim. Onako jako, neprikriveno. Ajmo dalje! Pati i brak zato što nakon djece, psa, kuće, ručka, pranja kupatila, posla i slanja maila u 2 ujutro, ponekad na red dođe i muž. A kad razmišljate o popisu namirnica za vrijeme predigre nećete pomoći ni predigri, ni mužu, a bogme, ni sebi. Što znači da u međusobnom trčanju (jer vjerujem da većina nas ima, ustvari, vanserijski dobre muževe koji ne sjede na kauču s pivom dok vi usisavate kuću) najčešće zaboravimo jedno drugo. A odavno znamo da i na braku treba raditi. Na bliskosti. Kada, pitate me? Nemam pojma, javim ako ikada saznam!

I na kraju balade, najviše pati žena. Jer ne samo što je ona ona koja mora to sve stići, posložiti, napraviti i završiti, ona mora imati ponekad i društveni život (mentalnog zdravlja radi), mora ponekad otić na sat joge (da joj leđa ne otpadnu) i nekad bi trebala spavati. Pod spavati mislim na više od četiri sata u komadu. Ali niti na kavi niti jogi niti pod tušem žena ne prestaje patiti jer zna da, bez obzira na sve napore, ona nije dovoljna. Nikome se ne može posvetiti u potpunosti, a u ovom slučaju, ako nije 100%, nije ništa. Djeca će joj zamjerati. Poslovni kolege već to rade. Muž također. O društvu da ne govorimo - svi mi znamo da je ovakav život neizvediv, ali svi pokušavamo i svi slavno propadamo. Kako je išla ona dobra stara gladijatorska: 'Ave, Cezare! Pozdravljaju te oni koji će umrijeti!' Tako nekako.

U svom tom kaosu nekoliko puta mi je pala na pamet ideja kako bi to bilo svjesno odlučiti biti kućanica? Onako, zapravo? Smije li se to još uopće? Mislim, naravno da se smije ako si bogata nasljednica, ali budimo realni, onda i nisi neka kućanica. Ne mislim ni na one 'udala sam se sa 16 jer neču više da idem u škole, štać mi škola, sve znam, saču ostat trudna da imam svatove i odelim se'. Govorim o (imaginarnom) srednjem staležu, o ženama koje imaju priliku za nekakvu karijeru, posao, koje su školovane za neko konkretno zvanje. Smiju li takve žene, u današnje doba i u našem podneblju, izabrati biti kućanice? Koliko takvih uopće znate? Ova ideja mi se činila primamljivom za razmatranje nakon što mi je kuma, majka troje djece, rekla da može, da bi totalno bila kućanica iako joj je to bilo nezamislivo do prije 10 godina. I onda mi je tako nešto slično potvrdila i tetka. A onda sam kroz razgovore pohvatala konce da tako razmišlja dosta žena.

Sama se često zezam na vlastiti račun da sam kućanica, ali jako loša. Prvenstveno jer sam prosječno loša u obavljanju bilo čega što nije pranje veša, suđa i kuhanje ručka. A i to nekad zaserem, da prostite. I svima je to uvijek smiješno jer sam ja, jelte, fino obrazovana mlada žena, perspektivna i u naponu snage (intelektualne) i 'zna se' da sam ja kućanica jer izbora nemam. Upoznali ste se s našom državom, jelda, pa ne moram u detalje? Ali često mi je palo na pamet da stav tih istih ljudi ne bi bio isti kada bih ja rekla da sam ja ODLUČILA biti kućanica. (Nisam, da se razumijemo. Još.) Ali zašto bi to bilo tako krivo ako bih to odlučila? Što - moj ostanak kod kuće poništava moju fakultetsku diplomu? Pa ne bih rekla. Kvocijent inteligencije će mi rapidno padati svakim danom od kada donesem takvu odluku? Zato što mi ovako ne opada, jelte. Ako bih ja, vi, bilo koja žena, odlučila ostati kod kuće i legitimno otvoreno  i javno biti kućanica, što bi se točno dogodilo? Zašto bih ja, iz pozicije 'perspektivne mlade nezaposlene majke' postala 'lijena sponzoruša s kvocijentom inteligencijom štuke'? Zašto bi me društvo odmah iz uloge 'urbane mame' ubacilo u one 'nadrndane žene s viklerima na glavi'? Zar ljudima nije jasno da ja obavljam jednak posao bila 'prisilno nezaposlena' ili svojevoljno kod kuće?

Znam što mene osobno sve sprječava. Za početak, grižnja savjesti zbog neostvarenog potencijala. Ono, kao, išla sam u neku školu i kao sam nešto naučila i sad bih ja trebala svijetu pokazati kako 'šutam dupe' u tom području. I to me i ovako izjeda svaki dan, a pomisao na to da bih svjesno trebala prestati tražiti posao pobuđuje još gore osjećaje poput 'nisi nikad ni pokušala'. Iako stvarno jesam. Ali stvarno. I u mirnije dane si dozvolim priznati da su neke stvari jednostavno izvan naše kontrole, neke stvari jednostavno nisu suđene. Ali pokušajte to reći naglas. Možda mi nije suđeno raditi u struci. Možda sam toliko loša pa je problem u meni? I u nadi da si dokažem suprotno, i dalje tražim.

Nakon toga, slijedi tipičan patrijarhalno usađen strah - strah od ovisnosti. O nekome. Strah o tome da ću do kraja života tražiti od nekog 'da mi da za frizuru' (rečenica moje bake koja me prati cijelo djetinjstvo). Da napomenem, ta žena sa 70 godina radi kao njegovatelj vani i JOŠ UVIJEK traži za frizuru. Od svog muža. Pare koje je ona zaradila. Toliko o neovisnosti i rodnim ulogama na koje smo naučili. Strah da ću se jednog jutra probuditi s troje male djece, a muž će na vratima mahnuti 'sayonara bitchez' i otići u suton. S nekom mlađom. Nenadrkanom. Bez djece. ... A još imam i taj kompleks iz djetinjstva da su moje pare 'dobivene pare' (Plaće sam imala tako rijetko da sam uvijek osjećala kao da sam dobila poklon. Well played državo, well played!), a sve naše pare su, pa ono, ne moje. I ne mogu se riješiti tog osjećaja. A to je malo nezgodno ako odlučiš ne pridonosit obitelji financijski. Naravno, jako je zgodno sada dok pridonosim sjedeći na kauču. Život voli ironiju, kao i sama.

A onda strah od osude, strah od prevrtanja očima, strah od 'proračunate sponzoruše koja samo sjedi kod kuće', strah od života potrošenog u ništa i strah od neizvjesne budućnosti. Iako se ne bismo, mi žene, smjele toliko bojati. Na kraju krajeva, mirovinu nitko od nas neće dočekati, a vrijeme koje provodimo sa svojom djecom je najdragocjenije. S te strane, kako osmosatni rad na blagajni/u uredu nad papirima može biti 'kvalitetno potrošeno vrijeme', a boravak s vlastitom djecom ne?

Naravno, sve je ovo iz polustvarne pozicije koja je u našoj državi itekako nategnuta. Ljudi se bore da oboje dobiju poslove, nitko ne razmišlja o prednostima 'života kućanice'. Ali i dalje smatram da to ne znači da ne smijemo razmišljat, zamišljat i preslagivat si slagalicu života. Na kraju krajeva, ne živimo za druge, živimo za sebe. I zato je još smješnija sva ta tortura koju prolaze žene - da nisu dovoljno dobre jer ne stignu sve, da nisu dovoljno vrijedne i pametne ako se odluče samo za jedno. A to bi trebalo biti naše pravo. Pravo da donesemo odluku. Koliko je to kod nas uistinu skandalozno vidimo po broju žena koje su se odlučile nemati djecu, ali to - ne govore. Lažu o neplodnosti, tajmingu i godinama. Koliko je to skandalozno vidimo po svim tim visokoobrazovanim kućanicama kojima to paše, ali se prave da nije tako. Jer u našem društvu ne prolazi 'lagodan život'. Ne možeš biti kućanica, a onda htjeti vrijeme za sebe! Ne dolaziš u obzir da možeš odlučiti da nećeš djecu, a onda imati muža, psa i dobru plaću! Kako vole naši dragi (dobri) stari reći - što bi bilo bolje tebi nego nama? Ako to ne opisuje pravu narav Balkana, ništa ne opisuje!

Labels: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,