Zaposlena mama

Enaphotoart
Pišući ovaj blog polako dolazim do saznanja da najproblematičnije dijete u ovoj obitelji - sam ja. Toliko se stalno pripremam na to 'kako će moje dijete ovo', 'kako će ono', 'što ako joj je teško', 'remetim li joj raspored' i slično, a za to vrijeme moje dijete se jednostavno prilagodi situaciji. I fino se prepusti 'go with the flow' svjetonazoru odradi sve što se od nje očekuje i ide dalje. Prošlo svršeno vrijeme. Za to vrijeme, ja okolo skakućem, pripremam teren za sve nepredviđene siuacije, imam scenarij a, scenarij b, imam prezervne planove svih rezervnih planova i u svemu tome na kraju sam samo ja ta koja se umori. Ne toliko od situacije koliko od stresa zbog iščekivanja situacije. Kad čovjek ovo čita, pomislio bi da, u najmanju ruku, pripremam dijete na život bez majke idućih šest mjeseci, otprilike u Sibiru. A ja pričam o vožnji do Zagreba. Ili noćenju kod bake. Ili prvom danu vrtića s punim radnim vremenom. Kao što sam rekla, moje dijete to ni ne primijeti.

Napokon sam upala u krug izabranih, klub onih koji žive hrvatski san! Dobila sam posao. Dobila sam ga još u 12. mjesecu, ali do 11.4. događala se hrvatska birokracija tako da nisam radila. I prije nego se poradujete u moje ime (ili me zamrzite jer je 'i ova krava uspjela, a ja ne'), nemojte, radi se tek o stručnom usavršavanju. Ili onome što ja volim nazivati 'isprobavanju kako je to raditi osam sati u komadu za siću'. Za sada mi je čist ok, ljudi su simpatički, posao tek učim, oblačim se kao odrasla i idem spavati u 22h jer su me mladost i životni entuzijazam davno napustili. Ako su ikada i bili tu. Posao je ispao nešto na što se ne moram privikavati - jednostavno ide! Dođeš, radiš, ideš kući. Amen. Zahvaljujući ludoj sreći koju imam u ovom djetetu, moje dijete ne samo da se nije bunilo da odjednom ostaje osam sati u vrtiću, i to sa spavanjem i konkretnim jelom (a ne 'zaprljat ću tanjur, mama će kuhat dupli rulak kod kuće'), moje dijete je prosto oduševljeno novonastalom situacijom. Bit će da joj nismo tako zanimljivi kao što mi volimo misliti da jesmo. Ono, diže se u 6 ujutro bez pogovora, ide sretna u vrtić, pjeva Ježevu kućicu u autu, maše mi kad izlazim iz auta... Tete kažu da jede bolje nego ikad, spava bez problema, a nekoliko puta se dogodilo da je Olivera obavijestila da ne može sada kući (kad je došao po nju) jer mora gledat crtić. Njoj super. A meni odmah duša na mjestu jer nemam osjećaj da ju otkidam od sebe i zapostavljam.

Prvi tjedan smo odlučili biti ludi i divlji i ne spremat konkretne ručkove. Svaki dan smo svi troje završili u tri, nakon toga zajedno šetali, jeli sladoled, išli u park, igraonicu, pili kavu u parku, družili se i uživali. Kući bismo se došli samo presvući, jesti i spavati. Kao što sam rekla, granica nam je pomaknuta tako da Morana spava već u 20:15, a i ja sam (ponosno izjavljujem) ugašena u 22h. Divotica. Osam sati rada, pet sati obiteljskog druženja i još dva sada odmora od svega. Činjenicu da ćemo nekad u životu morati, štatijaznam, kuhati ručak, oprati veš i spremiti kuću sam svjesno gurala što dalje od sebe. Ali naravno da smo morali. I ponavljam pitanje koje sam već napisala tristo puta - kako ljudi sve to stignu?! Znam da je odgovor 'nikako' i da svima nešto pati, ali kako ljudi izaberu što?!

Ne mogu baš fušariti na kućanskim obavezama jer jesti moramo, a mislim da bi bilo ok i na posao dolaziti uredan i opeglan. Ako ne zbog sebe, onda zbog ljudi okolo. A treba ponekad i 'odovjiti vrijeme za sebe'. Za jogu, recimo. Ili gym. Ili plivanje. Ili surenje u strop. Kada? Kad dođem kući sam 'tek došla' i ne mogu odmah. Onda ručak. Ne možeš odmah poslije vježbat. A i lijepo je vrijeme, treba to iskoristiti s djetetom. Ali to dijete sada ide ranije spavati, a ne želim da me nema uz nju još i kad ide leći. Sve poslije toga je prekasno jer, pobogu, kada bih trebala ići spavati ako tek krećem vježbati u 9?! S tim da se ustajem u 6. O zdravoj prehrani da ne govorim. Ne znam je li mi zgodnije jesti smrdljivu ribu u uredu ili rezati salatu?! Istina je, sve se ovo može protumačiti kao izlika. I u neku ruku je - ako želim, naći ću vremena i načina. Ono što mene osobno najviše pati je istina koju ja nemam problem priznati - JA ŽELIM VELIKU VEĆINU VREMENA PROVESTI SA SVOJIM DJETETOM! Za nekoga tko je do prije dva tjedna bio stalno sa svojim djetetom, ovo mi je velika promjena. I ne želim propustiti sve. I ne želim da ona misli da ja propuštam sve. Ali još uvijek ne znam kako to sve izbalansirati jer, isto tako, trebam barem tih sat, dva dnevno za sebe. A kada je to?

Rekla sam Oliveru: 'Mi možemo imati super-kvalitetan obiteljski život - ako ćemo nekome platiti da nam kuha i sprema!' Iako smiješno na prvu, žalosno je što je to stvarno tako. Na svu sreću, s lijepim vremenom smo toliko malo u kući da ju ni ne stignemo zaprljati. Ali da, raspored će uskoro morati biti izglasan, napisan i odobren od strane Uprave. Jer, čini mi se, suvremeni život može biti spontan i razigran samo ako je dobro organiziran i unaprijed isplaniran. Paradoksalno, zar ne? Pokušat ću s ovom kišom usporiti i vidjeti gdje mogu preskočiti pranje suđa, a ubaciti jogu. Iako i dalje ne znam kako ću preboljeti spoznaju da opet propuštam koji sat života vlastitog djeteta - koje je svakim danom sve veće i svakim danom me sve manje treba. Zaposlene mame, kako to uspijevate? I da, svaka vam čast! :)

Labels: , , , , , , , , , , , , , , , , ,