Svjetionik u magli igraonice

heckyeslighthouses.tumblr.com
Svi znamo one fore 'osmjeh ne košta ništa, a donosi mnogo', 'ono si što privlačiš', 'samo možeš utjecati na svoje postupke bla bla bla blablabla bla'. Ja sam pesimist uzduž i poprijeko. Moja prva reakcija na 'lutko, što s' ozbiljna?' je srednji prst. Moja druga reakcija na 'Zašto si ljuta?' je 'Ako me to još jednom pitaš #$&'$ ?*#$%'. Dakle, ne puštim te fore i vječno prevrćem očima na sve turbo optimistične 'ljudi su super samo im treba dati priliku' naivne pojedince. Ali ono u što vjerujem je osnovna - pristojnost. Volim pozdravljati ljude u haustoru, volim se zahvalit kad mi se netko makne s puta, a ja na biciklu, volim uljudne prodavačice i simpatične mame u parku. Vjerujem da takve gluparije stvarno ljudima uljepšaju dan i utječu na svukupnu situaciju. Onako, netko bude zadovoljan što ste bili čovjek prema njemu, pa će i on u idućem susretu s nekim biti više čovjek. To tako šljaka. I to je nešto što u Njemačkoj jako dobro funkcionira, a ujedno pomaže i tome da se osjećaš manje stran, manje 'na tuđem teritoriju'. 

Jutros je bio poprilično težak dan. Svi oni koji su ikada počinjali u novoj sredini, lako će prepoznati o čemu govorim. Padala je kiša i tmurno je. Morana se probudila, oko joj je upaljeno. Kasnimo na igranje. Ne znamo koliko nam točno treba do tamo. Morana je plačljiva i pospana. Ja sam popila samo dva gutljaja kave i nisam oka sklopila cijelu noć. Stavila sam crveni ruž. Obrisala sam crveni ruž jer nemam pojma gdje idem i kako će me dočekati. Ali poznajem njemačku gostoljubivost, očekujem da će sve biti ok. Ustvari, više se plašim sebe i Morane - hoću li imati o čemu pričati, hoću li dobro slagati rečenice, hoće li Morana otimati drugima igračke, biti zločesta i sl. Dolazimo pred zgradu, ulazimo unutra, nema nigdje nikoga i ništa se ne čuje. Bauljam po hodniku, kucam na vrata, ništa. Nakon par minuta, nailazi čovjek i pojašnjava mi da moram na kat i, ajd dobro, stigle smo nekako. Ulazimo unutra i - tuš.

Da se odmah ogradim od svega - nisam ja odrastala sa zlatnom žlicom u ustima. Prošla sam sve i svašta i češće u životu nisam imala nego što jesam (bez obzira što drugi mislili o tome). Ne očekujem da mi padaju taliri s neba i da ekspresno dobijem pozivnicu za članstvo u klubu zlatne mladeži. Ali. Vidjela sam njemačke vrtiće. Provela sam stoljeća na njemačkim igralištima. Znam kako im izgledaju parkovi, dvorci, zoološki i ostali sadržaj primjeren djeci. Na kraju krajeva, učlanjena sam u teretanu u kojoj plaćam mjesečno 13 eura da se dijete može igrati u igraonici. Igraonici koje je bolje opremljena od hrvatskog privatnog vrtića. Tako da ne mogu reći da nisam očekivala puno. Ali nisam imala pojma da sam očekivala previše.

Ušle smo u sobu koja je izgledala kao kombinacija stare čajne kuhinje i socijalističke sobe za sastanke. Sjedile su tu četiri mame s petero djece, bez igračaka, bez ičega. Morana i ja smo upale unutra kao da smo pale s Marsa. Progutala sam knedlu, predstavila se, sve je super, znaju engleski, samo uđite. I dok sam se ja upoznavala, Morana je otkrila prostoriju iza, veliku prostoriju punu svjetla, velikih prozora i visokih zidova oslikanih kućicama. Prostor je bio pun igračaka. Ali onda su Moranu vratili natrag, izvadili par igračaka i onu sobu zatvorili. Zašto?! Nemam pojma. 

Na tu moju prvotnu zbunjenost, ispalo je i da 'igraonica' funkcionira tako da se svakak mama igra sa svojim djetetom. Razmjene možda pokoju rečenicu međusobno i to je sve. Sve o čemu su pričale bilo je isključivo na njemačkom. I to me baš zasmetalo jer ako sam ja nešto pitala, odgovarale su bez problema na engleskom. Ali to je bilo sve. Pristojan odgovor i povratak na njemački. Morani je bilo dosta nakon 35 min. Ja sam, pristojno, pričekala još 10, a onda se ispričala i otišla. Napomenule su da se trebamo upisati i da članarina košta 28 eura!! Smatrala sam da imaju dobar smisao za humor. 

Izašle smo, obje ošamućene, otišle na igralište razbistriti glavu. Morana se brzo prešaltala, ali ja sam tonula sve dublje. U tom trenutku, mislila sam da nema šanse da ovdje ikada preživimo. Sjedila sam na igralištu, obrgljena vremenom kakvo najviše volim, a bila totalno nesretna. Jedio što mi je bilo u glavi je 'zašto sam ja, pobogu, ovdje i ZAŠTO ovo radim svome djetetu?!'. Kao najbolji odgovor na takvo mentalno stanje, otišla sam u trgovinu i kupila punu vrećicu junk hrane (da, fak ju, teretano!) Krenule smo u stan i zastanem kod škole engleskog. Preko puta naše zgrade je, ali nikada do sada nisam primijetila kao im je izlog lijep - pun plišanih igračaka i slikovnica. I stojim i blejim i razmišljam kako je tu sigurno lijepo, ali nemam baš razloga za ući unutra. Uočim da na staklu piše 'od 2 do 82 godine'. Pitamo Moranu želi li unutra (naravno da želi) i uđemo. 

Dočekala nas je presimpatična žena, uljudna i nasmijana, s besprijekornim engleskim. Ja sam se raspričala jer općenito ne znam začepit (pogotovo kad me nešto muči) i njoj, čini se, nije smetalo. A onda je nastupila kao glas razuma. Na moju zabrinutost zbog toga što ne znam gdje da dijete nauči njemački (a igraonica nam se ne sviđa), rekla je samo opušteno 'A zašto bi morala znati njemački?'. I krenem ja sa čitabom kako će joj trebati za igranje i sporazumijevanje, a u vrtić može tek nagodinu, a to je još dugo blablabla. A ona će opet 'Da, i kad krene u vrtić, odmah će ga naučiti, vidjet ćete. Zašto bi ga morala znati sada?' Ja stojim tamo i gledam u nju kao tele u šarena vrata i shvatim da nemam odgovor. Da, stvarno, zašto bi dijete SADA moralo znati njemački? Zašto bi se ona morala odmah sutra uklopiti u sve pore njemačkog života? Zašto bi dijete moralo odmah na ples, u gym, na predstavu i u vrtić? Na kraju krajeva, zašto bih JA morala odmah biti 'njihova'?

Sa ženom sam još malo porazgovarala, saznala što me zanimalo i sretna izašla van. Žena, koju ne poznajem i koja nema nikakve veza sa mnom, okrenula je sve ono što me tištilo već danima. Vjerujem da nema pojma koliko je utjecala na mene, na Moranu, tim jednim banalnim razgovorom. Za nju je to bio razgovor o školi jezika i dijeljenje profesionalnog savjeta. Za mene je to bio deux ex machina na djelu, pružanje prijateljske utjehe i otvaranje očiju. Da, ja sam došla ovdje istraživati, došla sam živjeti. Nisam došla tražiti papire i državljanstvo preko štele. Zašto bih se morala uklopiti što više i što brže - pa ja ionako ne želim biti Njemica! Došla sam ovdje kao stranac i nema nikakvog razloga da to sakrivam ili da se ispričavam. Da, moj njemački je loš kao njihov engleski - ali meni je njemački treći jezik, a njima engleski drugi! I već to je razlog da budem ponosna. Pa što što mi moraju na njemačkom govoriti sporo kao da sam retardirana? To i je čar življenja u nepoznatom, zar ne? 

Pozitivno iskustvo na sebe je privuklo i druga iskustva. Pronašli smo doktora, obavili pregled, dobili što nam treba i nastavili svojim putem. Na materinjem jeziku. Njemački ćemo učiti kada za to dođe vrijeme. Ali u igraonicu više nećemo, hvala lijepa. Jeftinije nas izađe teretana, a možda tako nešto i napravim za sebe. Ova opcija s utapanjem u čokoladi nakon 'druženja' nije dobra ni za moju liniju, a bogami, ni za duševno zdravlje. Sutra ćemo u park malo uživati u jeseni - umotani debelom vestom, zaštićeni oblacima i opremljeni kapima za oči. Besplatno. 
#misusovo

Labels: , , , , , , , , , , , , , ,